you are always on my mind

...Banjaluko... volim te u sebi, a ne sebe u tebi...

20.04.2005.

Gaudeamus igitur



Gaudeamus igitur
Juvenes dum sumus;
Post jucundam juventutem,
Post molestam senectutem
Nos habebit humus!


...pjevali su banjalučki gimnazijalci stojeći na stepenicama Doma Kulture. Divna, topla junska večer i trg pun Banjalučana koji su, kao što je to bio običaj ovog grada, došli vidjeti svoje maturante. Svake godine himnu maturanata dirigirao je poznati profesor latinskog jezika Ivo Nakić. Iako odavno u mirovini, profesor je sebi uzeo za obavezu podučiti gimnazijalce ovoj pjesmi i osobno prisustvovati njenoj izvedbi na samu matursku veče, pred Domom Kulture.

Profesor Ivo Nakić počeo je 1957. predavati latinski jezik na, tada još, banjalučkoj Realki. Moj otac ga se sjeća kao veoma strogog, ali jako pravičnog profesora, ističući da je učenik, zavisno od znanja, jednom mogao dobiti i jedinicu, a drugi put neovisno o prethodnoj ocjeni, i peticu. Profesor je inače bio Dalmatinac, visok, stasit čovjek, koji je sa velikim žarom posjećivao sve kulturne priredbe što ih je Banjaluka nudila, uvijek u pratnji svoje dugogodišnje ljubavi.

Po riječima moga oca, profesor Nakić znao ga je prozivati svaki put kad bi neki uvaženi gost, kao recimo direktor Realke, posjetio sate latinskog jezika. Tada bi moj otac ustao i ozbiljnim glasom počeo citirati stih iz Ovidijevih "Žalopojki"...

cum subit illius tristissima noctis imago,
quae mihi supremum tempus in Urbe fuit,
cum repeto noctem, qua tot mihi cara reliqui,
labitur ex oculis nunc quoque gutta meis.


U tim stihovima Ovidius Naso sa puno boli opisuje svoj odlazak iz rodnog Rima. Car ga je protjerao u duboku provinciju iz koje mu nikad više neće biti omogućen povratak u voljeni grad. Sjećajući se noći koja mu je bila posljednja, ta, kad je napustio sve one koje voli, Ovidiju bi navrnule suze na oči...

Tko bi ikad pomislio da će stihovi napisani 8. godine nakon nove ere, a koje je moj otac prije više od trideset godina recitirao, naći mjesto u mom srcu... Ogromnu tugu za voljenim gradom, koju je Ovidije pretočio u "Tristia"-e, ja sam početkom devedesetih osjetila...

Te junske večeri sam pjevala...

Vita nostra brevis est,
Brevi finietur,
Venit mors velociter,
Rapit nos atrociter,
Nemini parcetur.


Bila je to 1991. godina, posljednja u mom rodnom gradu. U zraku se osjetio dolazak rata. Nekoliko mjeseci kasnije sam zauvijek napustila Banjaluku...

Profesor Nakić je ostao u Banjaluci, za vrijeme ratnih godina je i preminuo.



Ivo Nakić na cafekajak.com-u

L'hommage velikom učitelju



Vivat academia,
Vivant professores,
Vivat membrum quodlibet,
Vivant membra quaelibet,
Semper sint in flore!

Banjaluka, gdje god bila, uvijek će ga pamtiti.