you are always on my mind

...Banjaluko... volim te u sebi, a ne sebe u tebi...

24.04.2005.

Konclogor na Savi

Knjiga, koju mi je poklonio moj suprug prilikom našeg prvog susreta...



Oko Uskrsa 1943. godine, Ilija Jakovljević, romansijer, pripovjedač, pjesnik, publicist, novinar i odvjetnik, inače rođen u Mostaru 1898. godine, zaključit će svoje dnevničke zapise vođene tokom 400 dana 1941-1942 godine u Kaznenom zavodu Stara Gradiška, gdje ga je zatočio ustaški režim zbog odbijanja suradnje. U partizane odlazi 1944., no njegova građanska politička orijentacija ubrzo ga dovodi u sukob i sa novom vlašću, koja ga, također, zatvara i u čijim kazamatima, paradoksalno, skončava navodnim samoubojstvom 1948. godine.

Pola stoljeća nakon toga, u Zagrebu 1999. godine, izlaze ti isti zapisi iz ustaškog logora koji anatomskom preciznošću seciraju strahote i užas, beskraj i dubinu Zla toga vremena i sistema u knjizi pod nazivom Konclogor na Savi.

Slobodan Šnajder, dramatičar, polazi od nekih motiva ove građe u pisanju vlastite drame Peto evanđelje čija je praizvedba, u režiji Branka Brezovca, nedavno upriličena u Hamburgu i Zagrebu. Tim povodom o ovom uprizorenju, ali i nastanku i širenju Zla na ovim prostorima u ratnim vremenima, čiji su ožiljci još itekako svježi i bolni, razgovaramo sa autorom tog dramskog djela.

Naređeni zaborav o Iliji Jakovljeviću

Zemlja grobova

odlomci iz knjige...

Čim u Zagreb stigoše vijesti što rade četnici, Nijemci su tražili od ustaša da bez odgađanja započnu s ubijanjem Srba u svrhu zastrašivanja. Ta "divna" prilika nije po njegovu mišljenju dovoljno iskorištena. Trebalo je svugdje napraviti povoda - govorio mi je - a povoda nažalost nije bilo toliko koliko je trebalo. Radićeva ideja čovječnosti teško nam se osvetila u najodlučnijem času. U većini sela ne podiže srpski seljak ruku na hrvatskog seljaka, pa ni on na njega. Ali da je bilo dosta pravih hrvatskih rodoljuba koji bi potpalili nekoliko hrvatskih kuća, u gdjekojem selu poubijali dva-tri ugledna čovjeka, eto ti slobode akcije u svima okolišnima selima! Sve okreneš pod nož! "Šteta što su me prerano udaljili s dužnosti. Znao bih ja to udesiti. Isplati se žrtvovati i nekoliko tisuća Hrvata za nekoliko stotina tisuća Srba... Samo je ustaško srce sposobno izvršiti takav povijesni zadatak. Veliki je naš Poglavnik...

.....

Vjerski fanatizam zamijenjen je nacionalnim, koji se kod četnika pokrivaše konfesionalnom pripadnošću. Sjetih se skupine od dvjesta muslimanskih mladića iz Novog Pazara, dakle izvan područja Pavelićeva pašaluka, koji pređose ustašama i postadoše strah i trepet protivnicima. Zar zbog svojega hrvatstva? Oni, koji se uopće nisu osjećali Hrvatima, koji su se prije toga s oružjem u ruci borili protiv ustaša? Ali dok oni bijahu u borbi, četnici se spustiše u njihovo selo, poklaše im roditelje, braću i sestre, sve staro i nejako, samo zato jer su muslimani. Jedni su, dakle, "čistlili" svoju "Nezavisnu" od pravoslavaca, drugi svoju "Veliku Srbiju" od muslimana i katolika. a što rezultati četnicke akcije, barem u to doba, bijahu manji, uzrok ne treba tražiti u plemenitosti, nego u tehničkoj nemogućnosti da svoj plan ostvare u zamišljenom opsegu, jer su temeljito uništavanje katolika i muslimana mogli provesti samo ondje gdje miran narod bijaše nenaoruzan i gdje su ih u tome pomagali talijanski okupatori. Okrutnošću se nisu ništa razlikovali od ustaša. I oni su žive ljude bacali u ponore, rezali noseve nabacivali se djecom i dočekivali ih na nož. U hercegovačkom selu Bisini nađeno je u džepu jednoga poginulog četnika šesnaest očiju. Nije važno tko je "prvi počeo". ustaše su tvrdili da samo vraćaju nemilo za nedrago, četnici su se valjda isto tako izgovarali, kao da se zločin može opravdati zločinom. Ali neka drugi pišu o četnickim zvijerima! Ja dajem isječak iz svojega života pod ustaškom strahovladom, a četnike spominjem tek toliko što su i oni u vezi s našom sudbinom. Za njihovu su okrutnosti plaćali zatočenici. Nad njima se na isti način vršila odmazda. Čim bi se čulo da su četnici nekoga masakrirali, znalo se što će u logoru slijediti. Nemajući pri ruci četnika, ustaše su se osvećivali na partizanima. I tako se događao drugi apsurd: partizani su umirali u najtežim mukama zbog onih protiv kojih su se borili.

.....

Ako se jednom vrati u svoju Foču, naći će tamo i nove grobove. Jer ovo je zemlja grobova.

.....

Kako li je tužno u blagu travanjsku večer misliti na taj izmet ljudskog društva i kako li je bolno nadvijati se nad patnju cijelog jednog naroda! Došli su okupatori i s njima oko trista izučenih zločinaca. U zemlji postojaše neznatna skupina zavjerenika, duhovno pripremljenih za zločine. Narod se zaprepastio i obezglavio. Na stotine Srba dalo se u početku bez otpora voditi na klanje od desetek razbijača i balavaca. Stotine Hrvata izbezumljeno su gledale što se događa. Nitko se nije suprotstavio.

.....

Malena smo mi zemlja; na pedest kilometara ne možeš se u mnogim krajevima namjeriti na kuću. Sela su popaljena, stanovnici su poubijani ili odvučeni na rad u tuđinu. U ušima mi zvone Hitlerove riječi:" Što je u prošlosti bilo germanizirano, to je bilo tlo koje su naši pređi mačem osvojili i naselili njemačkim seljacima." To je i Mussolinijev nauk. On će rat izgubit, ova zemlja neće nikad biti ni njemačka ni talijanska, al će biti osjetno pogođena naša narodna snaga. Tobože nezavisna, tobože država, A Hrvatska je osramoćena i postala je plijenom tuđina. Pri pomisli na to, bol je tako intenzivna da bi čovjek zatulio, prokleo dan rođenja i poželio nestati, kada ne bi bilo vjere da ćemo i tomu kraj dočekati. Čini mi se kao da čujem korake kroz daleku šumu, kao da čujem koračnicu Starca Pjesnika.

Druže Vladimire Nazore. Zdravo!

Vedra travanjska večer pada mi po čelu i po rukama, mirišu procvale trešnje, silazim u grad utješen. U meni odjekuje moj stari čvrsti stih:

Hrvatska zemljo naša, još će bit orkana!