you are always on my mind

...Banjaluko... volim te u sebi, a ne sebe u tebi...

07.05.2005.

Mrlja na obrazu i duši

Srbi u Banjoj Luci proslavljaju Đurđevdan. "Osjećao sam se nelagodno, jer smo imali iskustvo da kad god su oni slavili, to je postajalo prilikom za osvetu protiv nas", napisao je u jednom svjedočenju Bedrudin Gušić, predsjednik Odbora Islamske zajednice u Banjoj Luci.

"Prema nekim očevicima, oko 23 sata susjedi su sa svojih prozora gledali kako policija blokira sve ulice... i onda su čuli kako se vojni kamioni zaustavljaju..."

Džamije Arnaudija i Ferhadija su miniranjem porušene u zoru 7. 5. 1993. godine. Ferhadija koja se zbog vitkog minareta smatrala najljepšom bosanskohercegovačkom džamijom se nalazila pod zaštitom UNESCO-a. U toku dana su kamioni i buldožeri čistili mjesto na kome je nekad stajala...


srušena Ferhadija

Sve banjalučke džamije su srušene u narednih šest mjeseci, u noćnim satima, u vrijeme trajanja policijskog sata.

Skamenjena od užasa nad strašnom sudbinom nekadašnjeg ponosa grada Banjaluke, samo sam se gorko nasmijala nad ozbiljnim izrazom lica mog tadašnjeg momka koji me je pokušavao uvjeriti, ono što mu je njegova majka, zovući iz Banjaluke, u razgovoru koji je prethodio, istakla... da su Ferhadiju srušili sami Muslimani...

Što drugo i očekivati od njegove obitelji, pomislila sam u tom trenu, preispitujući u sebi po tko zna koji put našu zajedničku budućnost. A njegova porodica predstavlja prototip onoga što sam ja još u prvim danima nagovještaja rata naučila prezirati. Dojučerašnji komunisti i slijepi sljedbenici, pače izvršitelji partijske Dogme, preko noći su se pretvorili u nacionalističke nakaze najgore vrste. Skinuli su Titovu sliku, kao mnogi tada. I kao mnogi, u Banjaluci, su u u brzom tečaju naučili biti veliki Srbi i vjernici. A poslovica, koja veli da razlika između malog i velikog nacionaliste jeste u tome, da se mali krste kao mali, a veliki nacionalisti kao veliki, obistinila se nekoliko mjeseci kasnije...

Moj tadašnji momak pokušao mi je objasniti, citirajući riječi svog voljenog djeda, da su njegovi bili "u zabludi", te da nisu smjeli slaviti svoje vjerske običaje, da im je to bilo zabranjeno. Sjećam se tog razgovora u Banjaluci, koncem 1991., kad sam ga začuđeno i pomalo iritirana njegovom naivnošću zapitala, a tko bi to bili ti, koji su njegovim, svih tih mučnih godina socijalizma, "uskraćivali" pravo na vjersko izražavanje... Zar to upravo nisu bili oni sami, koji su činili kotačić tog sistema u kojem su omastili brke, a po kojem sada tako zdušno pljuju? I, dodadoh, što će biti ako za koju godinu, gle čuda, nanovo "shvate" da su i što se tiče Karadžića i njegove četničke kamarile, bili "u zabludi"?

Takav je soj ljudi u svojoj nacionalnoj egocentričnosti bio slijep na progone svojih dojučerašnjih prijatelja, kolega, poznanika, pa čak i rođaka - pripadnika drugih nacija, vjeroispovijesti ili mišljenja. Okretao je glavu, prestajao pozdravljati. Naricalo se za nekim potpuno nepoznatim, nikad viđenim, prognanikom, no iste nacije i vjere... Na zgražanje očeve sestre nad banjalučkim pričama koje su dopirale do nje, u Istru, otac mog momka ju je uvjeravao da je i polovina točna onoga što se priča o progonima, ubojstvima, šikaniranju, da bi se on prvi, kao savjesni čovjek kakvim se je smatrao, objesio o kesten.

Njegova majka bacila se u najunosniji posao tih godina - otvorila je agenciju za preseljenje. Tim činom postala je ozbiljna konkurencija Radoslavu Brđaninu, koji ju je u zanosu patriotizma natopljenog pohlepom za novcem, u jednoj emisiji TV-Banja Luke prozvao "izdajicom srpskog naroda", osobom koju treba "objesiti na Kaštelovom ćošku i javno popljuvati". Nije naveo njeno ime, al' opis žene koja se "busa u srpska prsa, a svoje je sinove, 'mjesto na front, poslala..." u jednu europsku zemlju, da se bave pozivom, po kojem su bili i u Banjaluci poznati, a koji je on izričito naglasio. Mnogim Banjalučanima, užasnuti verbalnim linčom, bio je to dovoljan podatak za prepoznavanje.

Nije ni moje da spominjem njihova imena, jer ova priča nije samo o porodici nesvakidašnjega prezimena, nego o svima njima bez duše i obraza, onima koji su meni, mojima, kao i Ferhadiji, osporavali pravo na rodni grad.