you are always on my mind

...Banjaluko... volim te u sebi, a ne sebe u tebi...

13.05.2005.

Tko je zgazio Gospođu Mjesec?

Bit ću dovoljno luda pa ovu priču posvetiti sjećanjima na banjalučku ludaru. Opisati vam je ne bih mogla, jer sam samo noću znala pored nje prolaziti, pa nepopločanim putićem do mosta pravac naselje Borik, desno pored mene bi stajala ludara, lijevo bi tiho tekao Vrbas.

Vraćale smo se poslije ponoći moja prijateljica i ja iz Music Hall-a, sa koncerta Anje Rupel. Žubor Vrbasa postajao je sve jači, kad smo skrenuli na makadam koji je obavijao jedan dio ludnice. Mene su žuljale nove cipelice tako da sam doslovno hodala na vrhovima prstiju. Moja prijateljica me odjednom preplašeno zapita: "A šta ako je netko noćas pobjegao iz ludnice?". Pokušala sam joj odgovoriti da sa znanstvenog stanovišta nitko sigurno nije toliko lud, zadržavati se u tom slučaju u blizini same ludnice. Nisam uspijela ni izgovoriti do kraja brilijantnu misao da bi takva osoba sigurno daleko pobjegla od ovog mjesta, kad se, izranjajući iz tame, pojavila neka silueta. Moja prijateljica kratko vrisnu, silueta bijaše nama nepoznat muškarac. Do posljednjeg trena nisam vjerovala da se to nama može desiti, jer se iskreno rečeno nisam uopće bila toliko prepala, koliko sam bila svjesna da se od mene sad očekuje da potrčim barem do osvijetljenog dijela ulice. U mojim cipelicama trčati, što sam bila bijesna! Gunđajući sam malo podigla suknju i po kamenčićima potrčala do mosta, gdje me već čekala prijateljica smijući se iz sveg glasa.

Nije tome prošlo nekoliko tjedana nas dvije smo se opet uputile istim putićem prema naselju s druge strane mosta. Dok smo tako hodale, jedna pored druge, ja sam glasno držala svoj drugi znanstveni govor uvjeravajući ju da je statistički skoro nemoguće da nam se nemili događaj ponovi, barem ne u tako kratkom razdoblju. Krajičkom oka smo ugledale nama sad već poznatu siluetu kako se krije iza jednog drveta. Ubrzali smo korake, čisto reda radi, a ja sam jednom za svagda odustala od karijere znanstvenika.

Inače, ludara je mnogo godina prije bila dječja bolnica, pa onda jedno vrijeme, nakon poznatog zemljotresa, koji je 1969. uzdrmao Banjaluku, rodilište. Banjalučani rođeni tih godina, među kojima i sebe ubrajam, za sebe će reći da su "rođeni u ludari", a zapamćene će ostati i babice Tonka Brkić i Smilja Relja.