you are always on my mind

...Banjaluko... volim te u sebi, a ne sebe u tebi...

16.05.2005.

Banjalučka sanjarenja

Dugo sam razmišljala što napisati o njemu. Banjalukom susrećući se, kratko bi se pozdravili, naši roditelji su se družili.

Jedanaesti mjesec 1991. se bližio svom kraju kad smo mama i ja krenule autobusom iz Banja Luke. Na jednim od zadnjih mjesta autobusa je sjedio on. Neprimjetan. Bilo je tako dogovoreno. Njegova majka se, osjećajući što dani koji dolaze donose i očajno se bojeći za sudbinu svoga sina, dogovorila sa svojim prijateljicama da ga izvedu iz grada i pobrinu se za njega na već tad odlučenom odredištu njegova putovanja. Dva dana je živio kod nas, a onda se konačno našao u gradu u kojem je proveo sljedeće godine svog života.

Nismo se družili ni prije, ni poslije tog ostanka u našem domu. No, i danas pamtim riječi koje mi je rekao te večeri. Odlučnim mi je glasom priznao da je napustio Banjaluku ne oprostivši se od oca. Otac mu je bio vojno lice. U probuđenom nacionalnom zanosu među prvima se već te godine našao braniti i oslobađati ono što je samo on u svojoj obitelji smatrao vrijednim žrtvovanja. Njegov sin, dijete iz mješovitog braka, nije bio očeva mišljenja, nije uvidio što njegov otac ima tražiti daleko od Banjaluke, na pragovima tuđih kuća, niti je sebe vidio pored oca sa puškom u ruci. Posvađao se s njim. Toliko gadno da je napustio roditeljski dom bez pozdrava.

Mnogo godina kasnije se vratio u posjetu Banjaluci. Pretpostavljam da se s ocem pomirio. Sudbina je htjela da zauvijek ostane. Te ljetnje noći je auto u kojem se nalazio sletio sa ceste i zapalio se. Njih dvoje su izgorili, a dvoje su se uspjeli spasiti iz gorućeg vozila. Dugo je Banjaluka oplakivala žrtve te stravične tragedije. Muzička scena mog rodnog grada njega se i danas sjeća.