you are always on my mind

...Banjaluko... volim te u sebi, a ne sebe u tebi...

23.05.2005.

Priča o A. Đ.

Čelnike SDS-a Aleksandar Ravlić je tih dana podsjećao kako je zasluženo svoj krvoločni vijek okončao najsuroviji banjalučki zločinac. Nadao se pričom o smaknuću izroda bošnjačkog naroda potaknuti osjećaj pravednosti i istinoljubivosti kod ljudi koji su tada krenuli vladati Banjalukom. No, istina njih nije zanimala, ni tada, a ni sada. Znali su samo ponavljati kako dotični Asim Đelić na duši nosi smrt banjalučkog vladike Platona i svećenika Dušana Subotića.

Na obali Vrbasa, pokraj Rebrovca na najsvirepiji način ih je umorio. Početkom ustaške strahovlade u Banjoj Luci, neskidajući crnu odoru, sa čizmama visokih sara i kamom u žutim koricama, počinio je tako mnoga ubojstva po naređenju ozlogašenog Viktora Gutića. Zločine počinjene u drugom svjetskom ratu služili su u ratnim devedesetima kao opravdanje za neljudska iživljavanja. U isti mah zaboravljalo se da je građanska Banjaluka, nakon vladičinog ubojstva, 1941. godine, ishodila da je Viktor Gutić bio primoran napustiti dužnost u Banjaluci. Godina kasnije, starosjedioci Banjaluke su od domobranskog generala Vlade Metikoša zatražili smaknuće Asima Đelića. Na prepad je ozloglašeni ubojica uhvaćen i zajedno sa još dvojicom krvnika obješen o stabla kestenova u blizini banjalučkog kazališta.

Nije baš beznačajno da su ga objesili njegovi, istakao je Ravlić. Dani provedeni u Banjoj Luci prije mog konačnog odlaska su me uvjerili u suprotno.