you are always on my mind

...Banjaluko... volim te u sebi, a ne sebe u tebi...

30.05.2005.

Neki novi klinci...

Već prve riječi posvećene osnovnoj školi "Braća Pavlić", a ispisane s puno ljubavlju na cafekajak.com-u, podsjetiše me na banjalučke đačke dane.



Među mojim osobnim stvarčicama pronađoh slike moje nekadašnje osnovne škole, koja se u ratnim danima okitila imenom našeg nobelovca Ive Andrića. Suvišno je pitati kome su i zašto zasmetala partizanska braća Pavlić - ako me sjećanje ne vara - Nikica, Stjepan i Dane.



Profesorica biologije Slavka Brković-Đurašinović imala je običaj za vrijeme velikog odmora pušiti cigaretu pred učionicom, koju je dijelila sa profesoricom kemije Emirom Medić. To je bila prva učionica s lijeva, na prvom katu. Obje nastavnice su bile jako stroge i često bi upućivale teške riječi učenicima. Pamtim kako je Slavka napala učenika koji ništa nije znao, riječima da je glup i da tu nema pomoći. Može on učiti koliko hoće, uzalud mu sav trud.

Emira Medić je jednom nenadano podigla pogled s table i komadićem krede pokušala pogoditi učenika koji je neumorno pričao za vrijeme njenog predavanja. Učila nas je gradivu koje je bilo predviđeno za srednje škole... Njeni kontrolni radovi su bili strah i trepet i sastojali su se samo od jednadžbi tipa H2S04 + NaCl... te što nastaje i s čim se što veže...

Primjetih da nitko od kajakaša nije spomenuo nastavnicu prirode i društva, Zrnić, imena joj se ne sjećam. Svaka lekcija četvrtog razreda morala se posebice preraditi u tekama, te ilustrirati slikama i isječcima iz novina.

Matematiku mi je kratko predavala Gašpar, a zatim Jazdina Tucek, koja nas je naivne učenike u 8. razredu uspijela nagovoriti na pohađanje neke "marksističke škole" u okviru svakodnevnih predavanja. Diploma tog tečaja će nam priskrbiti visoko mjesto na spisku upisa u srednje škole našeg izbora, uvjeravala nas je Jazdina.... ma da ! I danas čuvam tu diplomu među spisima koje sam ponijela iz Banjaluke, te pozlaćenu značku braće Ribar za odličan uspjeh i primjerno vladanje... nikad se ne zna!

Čuvam i povelju za osvojeno prvo mjesto u likovnom stvaralaštvu iz takmičenja Titovim stazama revolucije.... u šestom osnovne sam na nagovor nastavnika likovnog, divnog Vladimira Baruškina Coze naslikala skupinu ljudi različite dobi koji su se našli u nekoj šumici. Naslov mog djela bijaše "Zbjeg" (!)



Debeljuškasti Ćosa mi je bio razrednik. On je uživao svirajući po raznoraznim birtijama i tjerajući nas, iole muzikalne, u školski hor i orkestar.

Nada Gruhonjić nas je ispitivala deklinaciju glagola srpskohrvatskog jezika. Kasnije je došla mlada nastavnica Sanja Đekić. Profesorica geografije/zemljopisa Iksija bila je prava dama, a družila se, na moje čuđenje, sa svojom suštom suprotnošću Slavkom Brković-Đurašinović.

Dok čitam imena navedena od "kajakaša" sjetih se nastavnika Pavlešina, Čerme, Dževada Kujundžića, Ludviga Škarije, te nastavnice domaćinstva, crnokose Koviljke i moje razrednice u osmom razredu, Raife Omerčehajić. Što njih dvije nisam voljela...



Profesor fizike Ratimir Pogarčić, zvani Fule, starim je biciklom dolazio u školu. Njega pamtim po odlučnom i sporom koraku i kažiprstom naslonjenom na usne; šetao je tako među redove učenika i odjednom se znao okrenuti na potpetici oko svoje ose i pokazati prstom prema izabranom učeniku prozivajući ga riječima: "a sad TI !" Netko reče da je preminuo ?!?

Za kraj ću spomenuti profesoricu francuskog jezika, Nadu Jakšić, koja je predavala meni i mojoj mlađoj sestri. Dotična nastavnica nas nije znala naučiti francuskom jeziku, što mi je već na prvom satu u Gimnaziji priznala profesorica Zdenka Vidaković, a na kraju polugodišta i potvrdila odgovarajućom ocjenom. Koncem 1991. moja je sestra iz obiteljskih razloga na desetak dana bila napustila Banjaluku, što je profesorici Jakšić u zanosu probuđenog patriotizma bio dovoljan razlog pred cijelim razredom proglasiti ju "izdajicom". Moja se majka zgrozila, posavjetovala sa tadašnjim direktorom Brankom Glavičićem i razrednikom moje sestre, profesorom fizike, Ratimirom Pogarčićem. Direktor je već tad bio nemoćan pred nadolazećim nacionalističkim entuzijazmom pojedinih nastavnika naše osnovne škole. Na Svi Svete, na groblju Sv. Marka, moja mama je slučajno srela razrednika moje sestre. Fule se joj još jednom ispričao za neprimjereno ponašanje njegove kolegice i moju majku ohrabrio u njenom naumu da što prije napustimo Banjaluku. Primjetio je da su se ružne stvari počele dešavati u našem voljenom gradu i da ni za njega nema više razloga ostanku. Ljudi su podivljali - zaključio je tužno i nestao u moru zapaljenih svijeća.



Škola novog imena i ruha...