you are always on my mind

...Banjaluko... volim te u sebi, a ne sebe u tebi...

21.07.2005.

San Banjalučana

Ove godine to bijaše porečka plaža pod hotelom "Delfin" koju smijehom ispuniše mnogobrojni, s raznih strana svijeta, no najmanje iz rodnog grada, pristigli Banjalučani... utiske sa njihova susreta, ovjekovječenog u predivnim slikama, mogu se pročitati na stranicama cafe kajaka...

Veče kad su na obali palili svijeće u spomen na rodni grad iz kojeg su nemilosrdno protjerani, pridružili smo im se. Opijena veseljem i pjesmom posmatrala sam svoju 1,5 godišnju djevojčicu međ' svom tom dječicom što se oko nje skupiše, veselo ju gladeći po kosi i držeći ju za ručice. A ona, od sreće sva izbezumljena, cupkajući ne prestaje...

U sjećanju će mi ostati curica po imenu Nejla... rođena, pretpostavljam, u tuđini, osjećajući se Banjalučankicom... neke davno nestale Banjaluke... Banjaluke koju nikad nije upoznala, niti će je ikad upoznati - osim kroz priče svojih roditelja... koji tužan paradoks, koji ipak daje nadu... posrnula Banjaluka živi dalje...

Slušajući švedsku dječju pjesmicu što ju je zajedno sa svojom mamom pjevala mojoj djevojčici, na tren me obuhvati tuga za banjalučkom mladošću koja je zadnje godine prošlog stoljeća provela učeći tuđi jezik, pjevajući tuđe pjesmice, živeći pod tuđim nebom. A početkom devedesetih se ostatak svijeta činio tako dalek... I jedino njihov gromki smijeh me prenu iz mojih razmišljanja... tuga nestade, jer osjetih nisu se predali trenutku, nisu posustali... i daleko od rodnog grada...

Ponekad posjetim Damirove stranice... uvijek iznova iznenađena ogromnim brojem prognanih u mnoštvu imena i raznim mjestima njihova javljanja... uvijek iznova svjesna mnogobrojnih sudbina, rasutih svugdje, a isprepletenih jednom vezom... krhkom... koju nikako prekinuti...