you are always on my mind

...Banjaluko... volim te u sebi, a ne sebe u tebi...

25.08.2005.

La Haine



Te 1996. godine je kao jedan od prvih hrvatskih novinara posjetio Banjaluku. Napisano stoji i danas u arhivima "Nacionala"... meni ispričano, ispisuje se sad...

Prošao je mnoga ratišta, priznao mi je; svakojakog zla vidio, još više čuo - možda i previše za jedan ljudski život, dodao je. I nakon svih zapisanih riječi tog neljudskog vremena, nepatvorena mržnja, izrečena iskreno i bez ustručavanja u Banjaluci zgrozila ga je zauvijek. "Oni su sa tolikim gađenjem pričali o njima, kao da to nisu ljudi, nego kukci koje treba samo zgaziti..."

Kratka šetnja gradom u društvu momaka iz Državne Bezjednosti naprasno se završila kod nikad dovršenog hotela "Palas"."Dalje nema ništa bitno" odgovori mu lakonski pratnja na njegovo pitanje "A srušena Ferhadija?".

U hotelu, čije ime i danas inati gradu, razgovarao je sa Borivojem Sendićem, potpredsjednikom SDS-a BiH, i s Milošem Milinčićem, zastupnikom u parlamentu s Pala. Obojica nisu prestajali - na njegovo čuđenje - izricati hvalospijeve uspješnoj hrvatskoj vojsci, sazdanoj od katoličkog duha i discipline, i tadašnjem hrvatskom predsjedniku Tuđmanu, nazivajući ga boljim političarem svoga naroda, a još boljim nacionalistom u usporedbi sa Miloševićem, koji još uvijek slavi Dan borca, "kad je Srbin na Srbina pucao".

Vrhunac grotesknosti dostigao je Borivoje Sendić kad je decidirano ustvrdio da su silovanja Bošnjakinja u tek završenom ratu čista izmišljotina. "Bio sam u ratu od kolovoza 1991., kad sam počeo ratovati u zapadnoj Slavoniji. Za cijelo to vrijeme nikada nisam vidio, a ni čuo, za neko silovanje." ponovio je kasnije novinar, neispisavši do kraja grozotu njegovih riječi izrečenu tog sparnog ljetnog dana..."Balije su prljave, pa Srbi zato nisu silovali njihove žene. Muslimanke bi bile sretne da su ih Srbi silovali. Da su osjetile...". Podmuklo cerekanje dvaju političara ispunilo je "Bosnu", čim je Sendić dovršio svoju misao. Novinar je ostao bez riječi.

Mnogo godina kasnije, prepričavajući jednoj banjalučkoj prognanici ružna sjećanja, začudio se vlastitoj sudbini... Grad mržnje podario mu je ljubav.