you are always on my mind

...Banjaluko... volim te u sebi, a ne sebe u tebi...

16.09.2005.

Ravlić Calling

U Rijeci je jučer u 77. godini umro doajen bosansko-hercegovačkog i hrvatskog novinarstva Aleksander Aco Ravlić. Rođen 1929. godine u Bosanskom Brodu, Ravlić je godinama, sve do umirovljenja, punio stranice brojnih »Vjesnikovih« izdanja, objavljujući vijesti, reportaže, komentare i intervjue iz Banja Luke i Bosanske Krajine ...



u povodu njegove smrti...

Većina Banjalučana poznaje novinara Aleksandra Ravlića po mnogobrojnim monografijama, knjigama i pričama, u kojima je s bezbroj slika i divnih priča ovjekovječena (nekad znana) krajiška ljepotica Banja Luka. Vjerujem da nema pravog Banjalučanina, koji u svojoj zbirci nema barem jednog "ravlića".

Trećeg svibnja 2005. sam, po prvi put, razgovarala sa gospodinom Ravlićem, zahvaljujući mu se što je mom djedu omogućio da me za rođendan u travnju - a ipak nekoliko tjedana prije puštanja u prodaju - obraduje knjigom Karla Bednara "Đavo u gradu".

Priznao mi je, da mu internet nije blizak, ali je na moje pitanje zna li što je "blog" odgovorio potvrdno i točno. Spomenula sam mu da u njegovom predgovoru knjizi Karla Bednara nađoh riječ, koja čini ne samo naslov, već samu srž mog bloga o Banjaluci i Bosni - memento. Pročitavši njegov "memento", ohrabrila sam se u daljnjem pisanju bloga i mom prvom javljanju njemu.

Iskreno ga je obradovao moj mali poduhvat na internetu, te me zamolio da mu nekoliko priča pismenim putem pošaljem. Objasnila sam mu moja nastojanja i želje pišući ovaj blog, dajući kao primjer priču o Rezoluciji banjalučkih muslimana 1941., koju sam napisala zahvaljujući upravo njegovim izvorima. Spomenula sam mu i razlog koji me ponukao da na svom blogu priču o bosanskim franjevcima. Oduševio se, predlažući, ma skoro zahtijevajući od mene - riječima da ako to ne ispričam, činim "veliku nepravdu narodu" - da na svom blogu ne zaboravim objaviti priču o hrabrom činu hrvatskog pjevačkog društva "Nada" u doba ustaške strahovlade u Banjaluci.

Priču o mojoj imenjakinji rado ću ispričati, a knjiga Aleksandra Ravlića bit će mi, i ovaj put, od pomoći...



njegov život...

Borba protiv memoricida

Aleksander Ravlić u povodu promocije knjige "Banjalučki povijesni listići 1": "Vjerujem da je knjiga dobrodošla premda je, po mom sudu, malo zakašnjela. Treba imati na umu da su u ono mahnito vrijeme s područja Banjaluke Srbi protjerali 50.000 Hrvata i Muslimana. Knjiga je tako, u stvari, borba protiv memoricida koji provode Srbi - kazao je Ravlić napomenuvši pri tom kako je u knjizi obrađeno sto tema iz raznih razdoblja. - Posebno sam zadovoljan time što sam prvi napisao povijest židovskog naroda u Banjaluci te sačuvao od trajnog zaborava njihovo prisustvo na tom području, sačuvavši i zapisavši više od 400 imena koja su nestala."

Dom i Svijet

Knjižnica Zagreb - popis knjiga

ALEKSANDER ACO RAVLIĆ, UMIROVLJENI BANJALUČKI NOVINAR, AUTOR DESETAKA KNJIGA I MONOGRAFIJA O BANJOJ LUCI NEKAD I SAD

Ostajem u Rijeci, teško da se išta u Banjoj Luci može promijeniti

Razgovarao Neven ŠANTIĆ
Snimio Petar FABIJAN

Aleksander Aco Ravlić dugi niz godina bio je dnevno prisutan na stranicama novina, izvješćujući iz Banje Luke i Bosanske krajine, koje je izdavala »Vjesnikova« kuća, nekada najveća medijska utvrda na Balkanu. Uz to, objavio je desetke knjiga i monografija te bio aktivan i u drugim područjima javnoga života. Između ostalog, bio je inicijator izgradnje sportske dvorane u Banjoj Luci u zlatnim vremenima njenog sporta, posebice rukometa. No, ratne prilike u Bosni i Hercegovini natjerale su ga 1994. godine da napusti Banju Luku i skrasi se u Rijeci, odnosno Kastvu. Razgovaramo o njegovim sjećanjima na Banju Luku, ratu i izbjegličkim danima, te o tome kako se snašao u Rijeci i kako doživljava ovaj grad.

Nedavno je u Rijeci promovirana Vaša knjiga »Banjalučki povijesni listići 2«. Riječ je o pokušaju da se od zaborava otrgnu neki događaji iz prošlosti Banje Luke koji su ostali na margini službene povijesti ili ih tamo uopće nema. Što Vas je motiviralo da se posvetite tom radu?
– Ideja je bila da pišem o Banjoj Luci daleko od službene politike i povijesti, o onakvoj Banjoj Luci kakva je stvarno bila. Prvu sam knjigu završio 1991. godine. Želja mi je bila da do 500. obljetnice prvog spominjanja imena grada, 6. veljače 1994. godine, napravim tri knjige s tristo tema neporedanih po redoslijedu događanja, kako bih zadržao pažnju čitatelja. No, prvu sam knjigu uspio izdati u Zagrebu tek 1998. godine, kada sam već bio napustio Banju Luku. Drugu sam knjigu počeo pisati prošle godine kada su se javila trojica mladih Banjalučana nastanjenih u Zagrebu sa željom da, obilježavajući deset godina svoje tvrtke, financijski pomognu objavljivanje knjige. U kolovozu sam počeo pisati knjigu, a u prosincu je već bila gotova.

Multikulturalnost

Na čemu je naglasak u knjizi?
– Prije svega mi je interes bio da se sazna o mnogim događajima iz Drugog svjetskog rata koji su bili prešućivani ili krivo interpretirani od povjesničara i političara. Još davno sam mnoge te teme nudio za objavljivanje kao »nepoznate priče iz revolucije«, ali sam bio odbijen. Tako sam u »Povijesnim listićima« pokazao kako se građanska Banja Luka, dakle ne komunistička, sastavljena od muslimana i katolika, držala i odnosila prema svojim susjedima Srbima u vrijeme dok je bio na snazi rasni zakon koji je propagirao ustaški stožernik Viktor Gutić. Posebno su bile značajne dvije akcije muslimana i katolika. Muslimani su izdali rezoluciju, potpisanu od šezdesetak uglednih Banjalučana među kojima je bio i tadašnji banjalučki gradonačelnik, kojom su ustali protiv progona na vjerskoj i nacionalnoj osnovi. A kada se zbio jedan od najtežih zločina u okolici Banje Luke, kada su ustaše pobile rudare u selu Drakulići, hrvatsko pjevačko društvo »Nada«, odnosno njegova uprava, donosi za ondašnje prilike hrabru odluku proglašavajući polugodišnju korotu i prestajući s radom. Taj veliki čin nitko nikada nije spomenuo ni valorizirao, pa ni onda kada se pričalo o »bratstvu i jedinstvu«.

Zašto je to prešućivano?
– Jer je trebalo stvoriti dojam da su svi Hrvati ustaše. Nije se, također, pričalo ni o događaju iz 1945. kada su svi seoski glavari htjeli spasiti nekog četničkog vojvodu Mišića, koji nije sudjelovao u zločinima, ali nisu uspjeli. Dakle, hoću reći da je građanska Banja Luka, koja nije bila ni komunistička, ni ustaška, živjela antifašistički. Mnogi od tih koji su prosvjedovali protiv ustaškog terora sudjelovali su kasnije, premda su bili muslimanski i katolički vjernici, u narodnooslobodilačkom pokretu, ali nisu postali članovi Komunističke partije. Osim toga, trebalo je pokazati da u tijeku Drugog svjetskog rata u Banjoj Luci nije vladao potpuni mrak. Mladost je unatoč tadašnjim prilikama znala naći oduška. Jednostavno, želio sam prikazati život u Banjoj Luci onakav kakav je bio. Pokazati suživot Muslimana, današnjih Bošnjaka, Hrvata i Srba, multikulturalnost te sredine.

Kakav je prijem Vaših knjiga u današnjoj Banjoj Luci?
– Zahvaljujući Željku Kopanji, uredniku »Nezavisnih novina« koji je stradao u atentatu u Banjoj Luci, objavljena je prva knjiga pod nazivom »Banja Luka u prošlosti«. Naišla je na izvanredan prijem, izašla su dva izdanja. Možda će biti objavljena i ova druga knjiga. To mi je drago, to mi je ipak velika satisfakcija nakon što sam morao bježati iz Banje Luke nakon što je mene i suprugu u pola bijelog dana u centru Banje Luke pretukla četnička trojka. Nije mi pomoglo ni to što je za vrijeme Drugog svjetskog rata moja obitelj, moj otac, bio progonjen jer se nije htio pomiriti s progonom svojih prijatelja i susjeda Srba. Kako je lijepo rekao naš poznati slikar Josip Jozo Granić koji sada živi u Poreču, da se zahvaljujući ovim mojim knjigama vidi da je »Europa stanovala u Banjoj Luci kada još nije znala da je Europa«. Danas je Banja Luka nešto sasvim drugo. Pogubne su posljedice velikosrpske ideje prema kojoj je Banja Luka »vjekovna srpska varoš«, iako je 1851. godine ruski konzul konstatirao da u tom gradu živi sedamdesetak pravoslavnih obitelji.

Bosancima je lakše u Rijeci

Već ste deset godina u »egzilu«. Koliko ste puta bili u Banjoj Luci umeđuvremenu?
– Prvi put sam tajno otišao tamo 1998. godine, jer su i dalje kružile prijetnje da će mi otići glava ako se vratim. Tek kada sam tamo išao treći put, poslije 88 mjeseci, prenoćio sam u Banjoj Luci. Tada sam otišao i kod Kopanje da ga ohrabrim kao kolegu koji nastoji podići dignitet srozanog banjalučkog novinarstva.

Zašto ste za mjesto nastanjivanja nakon odlaska iz Banje Luke izabrali Rijeku, odnosno Kastav?
– Kad mi je stariji sin sa svojom obitelji odlučio bježati u Hrvatsku, pitao me je kamo da ide. Bio sam novinar zagrebačkog »Vjesnika« 25 godina, za »Sportske novosti« sam izvještavao 40 godina i dobio dvije zlatne plakete. Osim toga, brat mi je bio sveučilišni profesor u Zagrebu, a tamo imam i rođake. Bilo bi normalnije da sam mu preporučio Zagreb. Međutim, sugerirao sam mu da ide u Rijeku. Bosanci će se lakše snaći u Rijeci jer je Rijeka u našoj predodžbi uvijek bila otvorenija i multikulturalniji grad od Zagreba. Zagrepčani su na distanci dok te ne prime i tamo si uvijek dotepenec. Tako sam savjetovao i mlađem sinu pa je normalno da sam i ja došao ovamo nakon progona iz Banje Luke.
Kako ste se snašli u novoj sredini?

»Riječki Banjalučani Riječanima«

– Banjalučani koji su kao izbjeglice došli u Rijeku znali su da je Rijeka bila prenapučena bosanskim življem s područja ispod Grmeča i područja oko Kozare. To je seljački mentalitet, drukčiji od mentaliteta jednog Banjalučanina. Željeli smo pokazati da je sada došao gradski živalj, pa je na moju inicijativu skupina Banjalučana za proslavu Dana sv. Vida sredinom devedesetih odlučila prirediti izložbu »Riječki Banjalučani Riječanima«. Znao sam, naime, da su naši likovni umjetnici desetak godina surađivali s riječkim slikarima...

Koliko je Banjalučana u Rijeci i okolici?
– Tih godina, 1994. i 1995., bilo nas je oko 16 tisuća. Kasnije se taj broj smanjio, da bi ih danas ostalo nekoliko tisuća koji su izabrali da se tu trajno nastane. Dakle, željeli smo Riječanima pokazati tko smo i što smo, i koliko su oni do tada robovali predrasudama o Bosancima i Banjalučanima. Gospođa Ljubica Dujmović, koja je tada radila u gradskom odjelu za kulturu, prihvatila je tu ideju i sa svojom kolegicom napravila izbor djela. Izložba je bila jako dobra, dobro posjećena. Na otvorenju je gospođa Dujmović rekla kako je to prvi put da ljudi izbjeglice vrata jednoga grada otvaraju izložbom. U organizacijski odbor smo namjerno stavili petnaest imena sveučilišnih profesora, profesora, doktora, istaknutih Banjalučana, želeći na taj način svratiti pozornost Rijeke da vidi tko im je to došao u njihov grad. Šteta što je izložba, koju smo željeli postaviti prije same proslave sv. Vida, bila »utopljena« u prepun program te proslave pa je izostala informacija da je ta manifestacija održana.

Kako ste primljeni?
– Koliko sam ja upoznat, da nije bilo Vladina ureda za izbjeglice, nitko za nas ne bi pokazao nikakvo zanimanje. Ni danas ne zaboravljamo da nas je Republika Hrvatska oslobodila jednog svakodnevnog straha za život. Osjetili smo se slobodni. To je najviše što smo dobili. Kada su ljudi ostali bez sredstava za život, nitko nikada nije sazvao niti jedan sastanak umirovljenika. Sramotno je da nijedna od političkih stranaka nikada nije pokazala interes za te ljude. Nepravedno je da se pomoglo samo onim izbjeglicama iz BiH koji su bili smještani u tuđe kuće, a da se nije pomoglo nama koji nismo htjeli u tuđe kuće, da bar možemo po nekim prioritetima za svoje novce kupiti ili iznajmiti stan ili kuću.

Kastavski prišlići

Kako Vam se čini živjeti u Rijeci koja nakon rata i drugih promjena još ne sjaji punim sjajem?
– S gledišta oslobađanja našega straha, Rijeka nam je omogućila da se preporodimo. Pokušali smo sami ostati ujedinjeni, bez obzira na vjerske i nacionalne osjećaje. I tako smo zajedno djelovali. I dan danas među nama nema antagonizama, što je velika vrijednost. Imamo zavičajni klub koji, međutim, nema sredstava za život. S vremenom smo spoznali da je i Rijeka zatvoren grad. Stranci, koji se u Kastavštini nazivaju prišlići, teško se probijaju, iako se za mnoge zna što mogu uraditi. I sam sam u Rijeci nudio neka iskustva vezana za fizičku kulturu i sport, ali bezuspješno. No, veliki krivac za takav odnos je i ambasada Bosne i Hercegovine. Jednom sam prigodom rekao i Harisu Silajdžiću, jednom od najboljih ministara vanjskih poslova BiH, da nisu smjeli od prvog dana dignuti ruke od Banje Luke. Jer, Banja Luka je sa svojih pedeset, šezdeset tisuća izbjeglica Hrvata i Bošnjaka bila veliki grad, multietnički. Rekao je kako on sam nije mogao odlučivati. U stvari, posredno su podržana ona nastojanja velikosrpske hegemonističke politike iz razdoblja prije Drugog svjetskog rata kada se htjelo da Banja Luka i Vrbaska banovina budu srpske pokrajine. E sada, ta ambasada BiH nikada nije imala sluha da mora čuvati multietničku Bosnu. Nikada nije pozvala na skup koji je organizirala ugledne Hrvate, pa čak i Srbe koji su izbjegli iz Banje Luke, ne slažući se s tamošnjom politikom. Ne bih sada o imenima, ali tu živi građevinski inženjer, Srbin, koji je prozivan kroz velikosrpske novine gore nego Hrvati i Bošnjaci. Ima jako puno Banjalučana koji su izučili za pomorce i koji tu žive u mirovini. Mogli smo takve ljude okupljati da je ambasada bila pametna, da nije bila u jednonacionalnoj ruci. Nemam ništa protiv što klub Bošnjaka u Rijeci ima svoje prostorije. Bio sam na njihovom otvorenju, odnio i svoje knjige da im bude zalog za sutrašnju biblioteku. Ali, vrijeđa me kada ambasada na svoje skupove zove samo pripadnike jedne nacije.

Ostat ćete u ovom kraju?
– Naša obiteljska grobnica u Banjoj Luci je na istaknutom mjestu, takoreći na samom ulazu u groblje. Dugo sam se zanosio mišlju da me, kada umrem, tamo pokopaju. No, budući da su mi sada ovdje oba sina, da imam i praunuka, odlučio sam da me pokopaju tu. Definitivno sam odlučio ostati. Ovdje mi odgovara. Moja želja da se vratim u Banju Luku je utihnula. Tamo teško da se išta više može promijeniti. Na način kako se sada radi i što radi međunarodna zajednica, teško se ljudi mogu privući da se vrate. Tko će se vratiti u Srpski Brod ako je otišao iz Bosanskog Broda?

..........

Velikosrpska politika ostvarila svoje ciljeve

U Hrvatskoj nisu dobro shvaćene ni poruke biskupa Komarice koji je bio jedini dosljedan borac za zaštitu svih koji su stradavali pod srpskom vlašću u Banjoj Luci. Štoviše, napadali su ga. Jedino je Katolička crkva ustala u obranu progonjenih. Posebno me zasmetala kolaboracija banjalučkog HDZ-a sa srpskim vlastima cijelo vrijeme našeg sustavnog progona. Stalno su bili u općinskoj skupštini. Anto Ćosić, koji je bio predsjednik »Napretka« u Banjoj Luci, rekao je tim ljudima da će jednoga dana odgovarati za tu kolaboraciju. Da ne govorim o švercu nafte u BiH u koji su bili uključeni čelni ljudi HDZ-a u Banjoj Luci. Kad je Jadranko Prlić došao tamo tijekom rata, doveo je Smiljka Šagolja za slikanje i paradu, a u stvari se došao dogovoriti kako će dijeliti dobit u trenutku dok ljudi ginu ili su natjerani na bijeg. Hoću reći, za Banju Luku nitko nije pokazivao zanimanje, pa ni međunarodna zajednica. Da je međunarodna zajednica tako brinula za povratak Hrvata i Bošnjaka na područje Banje Luke kao za povratak Srba u Hrvatsku, situacija bi bila sasvim drukčija. I u Banjoj Luci i u BiH. Banja Luka je ostavljena samoj sebi. Nitko ne stvara uvjete za povratak ljudi, posebno mladih. Velikosrpska politika je tamo ostvarila svoje ciljeve.

Sada je u Banjoj Luci svaki dan – sajmeni dan

Pomalo mi smeta što nema razumijevanja za moje inicijative, a ja ne mogu mirovati. Predložio sam Kastvu, koji kao rijetko koji grad ima objavljenih znanstvenih tekstova i dokumenata o svojoj prošlosti, da to sažmem u monografiju pristupačnu običnim ljudima. Ali za sada ništa od toga. Inače, ambijent mi odgovara. Dolazak u Rijeku iznova mi je osnažio organizam pa ovih svojih 75 godina ne osjećam na plećima. Prodao sam veliki stan u centru Banje Luke i tu kupio manji stan u koji sam se smjestio. A za Banju Luku ću uvijek ostati vezan kroz publicistiku, osvježavajući sjećanja na grad koji je bio prva europska varoš u Bosni s visokim dometima u sportu, umjetnosti, kulturi i svemu ostalome. Ponosimo se što smo bili stanovnici Banje Luke dok je bila pravi europski grad, što sada nažalost više nije. Sada je u Banjoj Luci svaki dan utorak, sajmeni dan u kojem je građanstvo prisiljeno ostati na margini ili otići.