you are always on my mind

...Banjaluko... volim te u sebi, a ne sebe u tebi...

10.01.2006.

Ne pada snijeg da prekrije brijeg...

Kako su mijenjani nazivi ulica u Banjaluci

Adresa nepoznata

Kada su na prvim slobodnim poslijeratnim izborima, 1990. godine pobijedile nacionalne stranke počelo je veliko pospremanje izloga, e da bi se odmah vidjelo ko je nova vlast. Jer, najlakše je promijeniti tablu na dućanu ne mijenjajući u njemu ništa bitno - možda će nova firma privući nove mušterije.

Na prvim sjednicama novih skupština opština pristupilo se odmah promjenama naziva škola, preduzeća, ulica, kvartova, čak i brda. Stariji su se prisjetili kako su njihovi roditelji iza Drugog svjetskog rata govorili o nekim "nepostojećim" ulicama, te ove kraljice, te onog kralja. Nova promjena vlasti, novo presvlačenje i preimenovanje. Ljudi više nisu znali, a mnogi ne znaju ni danas, gdje stanuju, čak ni gdje su rođeni. Protjerani, pobjegli, (ili po formulaciji koja se kome dopada) iz fantomskih, nepostojećih gradova, ponijeli su sa sobom rodne listove, krštenice, vjenčanice i mnoge druge dokumente u kojima piše: Srbobran, Spasovo, Vukosavlje, Zoranovo. Gdje je to i šta je to?

Banjalučke vlasti za šest-sedam godina svoga djelovanja promijenile su ni manje ni više nego nazive za 240 ulica. Te promjene po svojoj radikalnosti pratile su, a možda i prethodile, i promjene u stanovništvu, ali i prilikama u bivšoj Jugoslaviji. Pored opštinske kadrovske (SDS) komisije, najaktivnija je po svemu sudeći bila komisija za davanje novih naziva ulicama i gradskim četvrtima. Priznajmo da im nije bilo lako da pronađu zamjenu za toliki broj ulica čija su imena postala neprihvatljiva za novu vlast. Logika koju je slijedila ta komisija bila je vrlo jednostavna: osnov mora biti srpska istorija, kako ona starija, predturska, potom Prvi svjetski rat i vojvode iz tog rata, onda Kraljevina Jugoslavija sa svojom dinastijom, iz Drugog rata da ostane samo ono što se za sada "ne smije" dirati, ali mu treba pridodati i neke ličnosti iz četnickog pokreta i iz najnovijeg vremena heroji ovog posljednjeg rata. Njima treba pridružiti velika imena srpske nauke i kulture.

Milosti ne treba imati ni prema kome, u miru kao u ratu, etnički treba pročistiti naše ulice, ukloniti sve nazive s muslimanskim, hrvatskim i inim imenima. Njima pridružiti komunističke revolucionare, učesnike Drugog svjetskog rata, bez obzira da li su u tom ratu poginuli ili nisu. Naprosto, neka im se zametne svaki trag kao da nikada ni postojali nisu. Poznati dijelovi grada: Hisete, Mejdan, Šeher, Novoselija, Lauš, Budžak, sada su Kočicev vijenac, Obiličevo, Srpske toplice, Kočićevo, Lazarevo. Selo Motike, odmah pokraj Banjaluke, dobilo je novo ime: Srpski Milanovac. Ovdje nije jasno šta je ponukalo komisiju da pristupi ovoj promjeni, vjerovatno zazor mjesnog stanovništva prema oruđu koje ih je ranije hranilo. Brdo Šehitluci, na kome je spomenik borcima NOR-a (1941-1945), dobilo je naziv Banj brdo.

Ni 1. Maj više nije praznik, stoga ne treba ni da ima svoju ulicu. Bivši jugoslovenski književnici: Matoš, Cesarec, fra Grga Martić, Cankar, Nazor (autor potresne pjesme "Majka pravoslavna"), Šenoa, Voranc, Petefi (slavni mađarski književnik) i Držić nisu više dobrodošli u ovom gradu. Zar Marin Držić, Dubrovčanin, nije i srpski pisac, ili komisija (ugledni dr Đorđe Mikić, prof. Nada Milovanović, prof. Sofija Banjac) i odbornici nisu bili na nastavi kada se ta lekcija obrađivala. Slično je i sa ličnostima iz stare bosanske istorije: Kulinom Banom (šta sa poslovicom o vremenu Kulina Bana i dobrijeh dana?) i Hrvojem Vukčićem (koji su, tako, poklonjeni Hrvatima i Muslimanima da sada s pravom govore o prošlosti ovog prostora kao ekskluzivno svog). Kralj Tvrtko je ipak dobio svoju ulicu, vjerovatno stoga što se krunisao u Mileševi.

Sve ulice s nazivima mjesta ili krajeva iz bivših bratskih republika preimenovane su: Bledska, Dalmatinska, Dravska, Istarska, Kranjska, Ohridska (A manastiri Sveta Sofija i Sveti Naum, čiji li su? Zar nisu sveslovenski, pa i naši?), Travnička, Triglavska, Vrhpoljska, Zagorska, Zagrebačka.

Najteži udarac zadat je bivšim partizanima i antifašistima, bez obzira da li je riječ o ljudima iz naroda, koji s komunizmom nisu imali nikakve veze, ili komunističkim liderima. Bez obzira da li su njihovi nosioci bili Srbi ili neki drugi, promijenjene su table i u ulicama: Braće Radić, Dra Vase Butozana (naučnika, prvog predsjednika Vlade BiH), Dra Danice Perović, Milana Ličine, Milančića Miljevića, Partizanskih Avijatičara (ali i posebno poimence), Franje Kluza, Rudi Čajaveca, Petra Mećave, Rade Ličine, Sime Šolaje (data mu je druga, periferna ulica), Slaviše Vajnera Čiče, Slavka Rodića, Stojana Vujašinovića i drugih. Naravno, neki od antifašista su i ostali, ali su svoje ulice dobili: Stevan Moljević, Petar Veliki, Kutuzov, Car Nikolaj II, Carevi Romanovi, Maršal Zukov (komunistički vojskovodja, Staljinova uzdanica), Rade Radić, Manjački Ustanici i Ravnogorci, Vojvoda Uroš Drenović.

Ispravljajući ranije učinjene "nepravde", išlo se dalje od nužnog, projektovala se ponovo ideologija u jednu kulturno i socijalno složenu sredinu. Nejasno je zašto u Banjaluci više nije dobrodošao bivši češki političar Beneš, Eduard, ali ni Jevrejin Nisim Baruh.

Da je komisija o svom poslu razmišljala zaista "temeljito" svjedoče i promjene tradicionalih naziva kakve ima svaki svjetski grad: Gradiška cesta, Grobljanska, Školska, Drugi Prigradski put, Rudarska, Trg palih boraca.

Dojučerasnjoj banjalučkoj vlasti bilo je lako da mijenja sve što joj padne na pamet: imala je apsolutnu većinu u Skupštini opštine. Vrijeme će pokazati hoće li i nova vlast krenuti u posao preimenovanja već preimenovanih ulica: Plitvičke, Kninske, Ravnih Kotara, Kordunaške, koje ostadoše tamo gdje više nema Srba? Jer, tzv. desne snage i dalje imaju prevlast u Skupštini a njihove ideje imaju određeni "kontinuitet" sa starim vlastima. Ili će se zdrav razum ipak i napokon vratiti i na naše prostore.

Ranko Risojević