you are always on my mind

...Banjaluko... volim te u sebi, a ne sebe u tebi...

14.01.2006.

Nema hljeba, nema ni igara

13. septembra 1952. godine otvoren je, novoizgradjeni, “Stadion sportskih igara” (medju rajom poznat i pod imenom “Čajevčev stadion”), u centru grada, u blizini hotela “Bosna”, na kojem je RK Borac započeo svoj put prema vrhu jugoslavenskog i evropskog rukometa. Počelo se na terenu od šljake, da bi se kasnije postavio beton, pa asfalt. Vremenom su se, jedna po jedna, izgradile i tribine oko sve četiri strane terena, te postavila i rasvjeta – reflektori.

Bio je to epicentar svih sportskih dogadjanja u tzv. “malim sportovima” - rukometu, košarci, boksu, odbojci i “malom nogometu”, kao i mnogih priredbi zabavnog karaktera. Banja Luka je tu dobila i svoju prvu medjunarodnu utakmicu - susret rukometnih reprezentacija ex-Jugoslavije i Madjarske. Igrali su i takmičili se na tom terenu mnogi velikani, jugoslavenskog, evropskog i svjetskog sporta - rukometaši, bokseri, košarkaši i košarkašice, kalibra i ranga kojeg još zadugo (a mozda i nikada više) Banja Luka neće vidjeti. A vidjela ih je zahvaljujući i postojanju Stadiona. Koja su tu sve slavna sportska imena ostavila svoj trag! Previše bi bilo sve ih nabrajati, ali sigurno je da se i oni sjećaju svojih nastupa na našem Stadionu, a samim tim i naše nekadašnje Banja Luke.

Dugo godina je to bilo mjesto okupljanja svih sportskih zaljubljenika i simpatizera, gradjana Banja Luke bez obzira na vremenske uslove koji nisu baš uvijek bili naklonjeni sportašima i njihovim navijačima. Nedeljom, ponekad subotom, oko podne, (utakmice su počinjale najčešće u 11 ili 12 sati sati), kolone gradjana, uredjenih i dotjeranih kao da idu na kakav koncert klasične muzike, slijevale su se prema ulaznim vratima stadiona. Posebno treba naglasiti da je u publici bio veliki broj ljubitelja sporta ženskog spola, svih uzrasta. Moglo bi se, bez pretjerivanja, tvrditi da su banjalučki sportski klubovi imali najveci procenat “zenske publike” u bivšoj drzavi.

Tribine Stadiona nisu bile samo mjesto za gledanje nekog sportskog dogadjaja i navijanje za svoje ljubimce. Bilo je to istovremeno i mjesto mnogih ljubavnih i ljubavničkih sastanaka (svakodnevnih i svakonoćnih), druženja, kratkih poslovnih razgovora...

A kad se postavila rasvjeta, reflektori, onda je nastao "novi period" u životu Stadiona. Ljetna, dnevna, vrelina mine, rasvjeta blješti, ugodno i publici i igračima. Ma, divota jedna. Subotnje veče, najčešći termin odigravanja noćnih utakmica, lijepo vrijeme, sportska atmosfera, zvjezdano nebo, ma svi uslovi za noćni izlazak sa suprugom, djevojkom, prijateljicom, svojom rajom.

Stadion je doslovno bio "Gradski". Igralo su na njegovom terenu malog nogometa, basketa, odbojke, rukometa, mnogobrojni Banjalučani, slučajni ili maksuz namjernici, svoje amaterske i rajinske utakmice. Istina, prioritet su imale sportske ekipe, ali vrata Stadiona su bila otvorena za sve i svakoga. Tu se i plesalo, zimi klizalo, slušali mnogi pjevači i grupe popularne muzike, gledali kojekavi "madjioničari" i drugi zabavljači...

Ma Stadion je bio sastavni, i neodvojiv, dio sportskog, kulturnog i društvenog života i življenja grada Baja Luke.

Ubrzo nakon izgradnje sportske dvorane počelo je polagano "umiranje" dotadašnjeg, banjalučkog "hrama sporta". Vrijeme, modernizacija, napredak i potreba za komoditetom neumoljivo čine svoje.

Ali, ovaj objekat - stadion ostaje zapamćen i zapisan kao neodvojiv dio sportske historije grada Banja Luke i RK Borac. Neko vrijeme stadion je odoljevao zubu vremena i ljudskom nemaru i zaboravu. Jednom prilikom je zahvaljući glasu i pritisku banjalučkog gradjanstva renoviran i spašen od potupnog nestanka, ali nesposobnost i nehtijenje gradskih vlasti i sportskih funkcionera da se na adekvatan način i funkcionalno prilagodi i korisno upotrijebi dovela je do ponovnog zapuštanja i propadanja Stadiona - Legende.

Jula 2002. godine, nepunih pedesetak dana prije svog 50. rodjendana, neki novi ljudi, sadašnji stanari i vladari Banja Luke su donijeli "historijsku" odluku da se "Stadion sportskih igara" i konačno sruši i na njegovom mjestu se napravi stambeno-poslovna zgrada!

I srušen jos jedan banjalučki objekat – spomenik koji je imao svoju objektivnu historijsku vrijednost, objekat koji je mogao, trebao i zaslužio da ostane i opstane kao svjedok slavne prošlosti banjalučkog "malog sporta": boksa, košarke i rukometa, posebice. Karakteristika civilizovanog svijeta je da posebnu pažnju poklanja očuvanju svojih tradicija i objekata slavne prošlosti.. Tako čuvaju i sami sebe. Ova nova, sadašnja, Banja Luka za takvo nešto nije imala ni sluha, ni pameti. Za njih je "Stadion" bio samo betonski, zastarjeli, objekat i prilika da neki uži krug novokomponovanih "biznismena" vidi dobru materijalnu korist. Opšti interes, tradicija, slavna prošlost… Ma, šta je to?

Sportski radnici, bivši sportaši, gradjani, istinski Banjalučani, posebno oni koji to stvarno jesu, i oni koji se tako smatraju, su ostali nijemi.

Gdje se dadoše i što se ne oglasiše “čuveni” Karalić, Radjenović, Batar, Barbarez, Popović (Dušan), Stanivukovići, Lajšići, razni radišići, kneževići, sredoje, coberi i ostali sportasi i sportski radnici koji su “prohodali” na tom Stadionu?

Gdje su i šta uradiše moderatori javnog mnijenja - pisani i elektronski mediji i njihovi vrli djelatnici?

Slabašni pokušaj, na bh. drzavnom TV-dnevniku, proslavljenog rukometnog asa, odskora vikend-povratnika u B.Luku, Abasa Arslanagića i bivšeg, solidnog, boksera Mirka Jokića da, na ruševini slavnog Stadiona, objasne vrijednost i značaj tog objekta-legende i kažu da ga nije trebalo rušiti je samo potvrda očajanosti današnje Banja Luke. Još se, nakon toga, na lokalnoj TV pojavi “čuveni” sportski novinar Papić, osoba po imena nekog, kiselog, južnog voća, pa umjesto bilo kakvog protesta ili bar ličnog stava i žala, nabrzinu izdeklamuje (da li možda naručenu?) biografiju Stadiona i potom se uslika ispred dvorane Borik i ispriča nam priču – bajku o istoj, valjda da kompenzira slavu i historijsku vrijednost ubijenog Stadiona. Kao da bi dvorana Borik bila ono što uistinu jeste da nije bilo Stadiona. Jašta.

Kiselo je, prekiselo, to i od limuna, kao i “ratna ekavica” od jednog bivšeg “djetića” koji je dugo vremena za života u Banja Luci govorio “crnogorskim jezikom”, jer je svojevremeno odredjini dio svog života proveo u Crnoj Gori.

Ni glasa od šireg javnog protesta, ni pokušaja pritiska "javnog mnijenja" da se stadion ne ruši. Zašto?

Možda je ta šutnja zaostala "navika" od 1992. godine kada je svojevremno krenulo "etničko čišćenje" Banja Luke, kada je krenuo vandalizam i rušenje svega, a prije svega vjerskih objekata, što nije bilo "čisto srpsko" bez obzira koliko istinski bilo banjalučko. I tada je "srpska gradjanska Banja Luka" šutila, pa i prećutno odobravala sva nedjela i zlodjela prema nesrpskom stanovništvu Banja Luke i njihovim urbanim obilježjima i gradjevinama.

Pa šta onda za njih znači, jedan "stari" zapušteni betonsko-armirani stadion.
A taj Stadion je svakoga primao u svoju okrilje, pružio šansu svima da vide i dožive mnoge dogadjaje, radosti i veselja koja sami po sebi nikada ne bi ni vidjeli, ni doživjeli. Taj Stadion je, na svoj način, iškolovao i dao "gradjanski šlif" mnoštvu Banjalučana, slično onoj životnoj školi koju gradu i njegovim gradjanima daju gradske ulice i kafane. Mnogi, sadašnji, vrli, Banjalučani su svoju "gradsku ličnu kartu" ovjerli dolazeći baš na Stadion. Stotine sportaša, hiljade navijača, posjetilaca, su na njemu utkali, i ostavili, dio svoje duše. Zato je i Stadion imao svoju dušu. A Stadiona više nema. Uništiše i njega. Ne dočeka ni svoju pedesetu godinu, što je i za ljudski vijek malo.

A Banja Luka opet šuti. Možda tako i treba!

Nije lako imati i sačuvati slavnu prošlost i tradiciju. Ne zaslužuje to svako. Za to treba imati mnogo više od gole (oružane i političke) sile i trke za profitom, a najviše od svega Duše. Banja Luka, to očigledno i definitivno više nema.

Ima zato "drvenih sanduka" na Vrbasu, a koje nazivaju restoranima na splavu! Ćuj Vrbas i "splav restoran" ! Bože, sačuvaj me takvog grada.

Ipak, ovaj objekat, Stadion sportskih igara, kojeg više nema, ostaje zapamćen u srcima mnogih Banjalučana, i zapisan u knjigama kao neodvojiv dio sportske i opšte historije grada Banja Luke i RK Borac.

Banja Luko oprosti ! Bože pomozi im.

Dana 31.07.2002. godine

Mirsad Imamović

Hvala autoru, što je sa nama podijelo svoja sjećanja na Banjaluku kakva je nekad bila...