you are always on my mind

...Banjaluko... volim te u sebi, a ne sebe u tebi...

28.01.2006.

Budžačka budućnost

u nastojanju sačuvati tekst od nestanka sa interneta, prenosim ga u cijelosti...

Franjevci Bosne Srebrene

U cijeloj bosanskohercegovačkoj kulturnoj povijesti, a pogotovo u povijesti franjevačke redodržave Bosne Srebrene nije bilo tako gorljiva, zanesena i svestrana kulturnog djelatnika kao što je bio Ivan Jukić Banjalučanin, redovničkim imenom fra Frano, a pseudonimom Slavoljub Bošnjak. U vrtlogu izuzetno teških i za Bosnu po mnogo čemu sudbonosnih vremena Jukić je, posve opsjednut ilirskom zvijezdom, u nepunih 39 godina života uspio, na području pučke, ali i elitne kulture, napraviti više nego većina njegovih suvremenika zajedno. Bio je prvi ili među prvima u mnogim područjima. Tako je primjerice prvi, a svakako i ponajbolji putopisac Bosne. Pokretač je, urednik, ali nažalost i gotovo jedini suradnik Bosanskog prijatelja, prvog književnog časopisa u Bosni. Prvi je u Bosni počeo maštati o osnivanju muzeja, pa je za nj prikupio i nešto arheološke građe, posebice numizmatičke. Bio je u više navrata inicijator osnivanja (doduše neuspjelog) prvog književnog društva koje bi djelovalo pod nazivom Kolo bosansko, a izdavalo bi glasila Bosanska pčela odnosno Svjetogled bosanski. Prvi je, a uz Blaža Josića i jedini bosanski fratar koji je ostvario izravnu vezu s predstavnicima srpske nacionalne propagande, računajući tu i glavnog organizatora te propagande, kasnije, bar kad je o Hrvatima riječ, zloglasnoga autora Načertanija Iliju Garašanina. Bio je prvi koji je u Dalmaciji izdao knjigu Gajevim pravopisom (Pisme razlike fra Vice Vicića), a i u Bosni je najagilnije od bosanskih franjevaca toga doba zagovarao zamjenu Kujundžić-Marijanovićeva »lipopisanja« Gajevim pravopisom. Po nekima je Jukić i prvi realistički pisac u Bosni, jedan je od prvih književnih povjesničara Bosne itd. Osim svega spomenutoga Jukić je bio i vrlo poduzetan prosvjetitelj (osobito se istakao kao zagovornik osnivanja pučkih učionica po Bosni), zatim pisac udžbenika (njegov će Početak pismenstva zamijeniti u pučkim školama Bukvar iliti početak slovstva fra Stjepana Marijanovića). Bio je, napokon, i etnograf, memoarist, biograf, zemljopisac, skupljač narodnog blaga, pjesnik, pučki učitelj te vrijedan pastoralni radnik.

Kratak ali plodan životni put

Ivan Jukić, koji 1833. dobiva i redovničko ime Frano, rodio se u Banjaluci 8. srpnja 1818. od oca zlatara (kujundžije) Joze Jukića i majke Klare rođ. Jurić iz obližnjeg sela Šimića. Čitati i pisati naučio je kod banjalučkog župnika fra Franje Sitnića, a 1830. poslan je u fojnički samostan. Godine 1835. dolazi u Zagreb, gdje je učio filozofiju i gdje je upoznao Ljudevita Gaja, Stanka Vraza i ostale ilirce, a 1837-1840. boravi u Veszprému (Mađarska), gdje studira bogosloviju. Odatle šalje Ljudevitu Gaju četiri svoje pjesme: Bosna neće više da tuguje, Jednakosti želja, Misli vile bosankinje i Nejednakosti ilirskih banova. Te pjesme nisu objavljene jer su ti prvi Jukićevi »stihovi bili i previše loši, a misli preobične« (Jelenić 1915: 512). Za boravka u Veszprému Jukić se družio, između ostalih, i s imućnim srpskim trgovcem Jovanovićem, koji je također bio podrijetlom iz Bosne. Jovanović je jednoga dana obavijestio Jukića i njegovu subraću Jakova Baltića, Blaža Josića i Bartola Kovačevića da u Bosni postoji jedna organizacija koja radi na oslobađanju Bosne, te im predložio da svaki od njih ode u svoj rodni kraj pripremati narod na ustanak protiv Turaka. Mladići su, bar po jednoj verziji, poslušali Jovanovića pa su u zimu 1840. krenuli u Bosnu. Usput su međutim dvojica od njih, Jukić i Baltić, svratili u Orašje (Ovčarevo) kod tamošnjega župnika, poznatoga fra Marijana Šunjića i ispričali mu o tome što su naumili. Naravno da je Šunjića njihov naum iznenadio i zabrinuo. On ih je upozorio da su u Turaka »topovi, utvrde, vojništvo, a kršćanstvo je golotrbo i siromašno«. Na to je Jukić odgovorio latinskom uzrečicom Dulce et decorum est pro patria mori (Slatko je časno umrijeti za domovinu), a Šunjić mu uzvratio: Non decorum sed stupidum sibi et aliis interitum accuirere (Nije časno, nego glupo upropastiti i sebe i druge). Kad su mladići, posebice Jukić, ustrajali u svojoj namisli, Šunjić im je navodno dao dva konja i uputio ih u Fojnicu s pismom provincijalu i molbom da ih skloni negdje izvan bosanskih granica (Kecmanović 1963: 31-32). I doista, starješinstvo je Jukića sklonilo na neko vrijeme u Dubrovnik. U Dubrovniku se upoznao s Božidarom Petranovićem, urednikom Serbsko-dalmatinskog magazina u kojem će Jukić objaviti svoje prve radove i postati jednim od aktivnijih njegovih suradnika. Godine 1842. vraća se iz Dubrovnika u Bosnu i taj svoj put opisuje. Tih godina, posebno 1842, 1843. i 1845, i inače puno putuje, najviše po Bosni, ali i po Slavoniji i Dalmaciji. Između 1846. i 1848. boravi u fojničkom samostanu. Godine 1846. javlja se iz tog samostana Gaju i obavješćuje ga kako je odlučio osnovati jedno književno društvo koje bi se bavilo »proteranjem tminah neumitnosti« iz Bosne (Laszowski 1925: 122). Glavna bi briga društva bila podizanje narodnih učionica. To društvo međutim, kao što je već bilo rečeno, nije nikada osnovano. Poslije toga odlazi Jukić za kapelana u Varcar-Vakuf (danas Mrkonjić-Grad), odakle 1850. izvješćuje kako školu koju on vodi u Varcaru pohađa 30 katoličke i 17 pravoslavne djece, od čega čak tri oženjena đakona koji će se zapopiti. U Varcaru je nastala i čuvena »Slavodobitnica« u čast Omer-paši, koju je Jukić spjevao zajedno s fra Grgom Martićem. Kada je međutim 1851. u svom Zemljopisu i poviestnici Bosne objavio proglas Želje i molbe kristjana u Bosni i Hercegovini sultanu Abdul-Medžidu, Omer-paša ga pošalje u progonstvo u Carigrad s tim da se u Bosnu više nikada ne može vratiti. Turske su vlasti naime opravdano pretpostavile da je autor Želja i molbi upravo varcarski kapelan i učitelj, sve dotle veliki prijatelj Omer-pašin. Uz pomoć prijatelja dospijeva Jukić zatim u Rim, a onda je neko vrijeme u Dalmaciji, zatim opet u Rimu te Anconi i Veneciji. Godine 1854. našao se u Đakovu kod biskupa Strossmayera, koji mu je povjerio kapelaniju u Trnavi i Drenju. Tu je međutim već ozbiljno pobolijevao, pa 1856. otiđe na liječenje u Beč. U Beču je i umro 20. svibnja 1857. Pokopan je u zajedničku grobnicu u koju su se pokapali najsiromašniji.

Želje i molbe da se Bosna uredi

Jedna od ključnih osobitosti Jukićeva kratkog i burnog života bila je bez sumnje vezana za njegov odnos prema carskom seraskeru Omer-paši Latasu, podrijetlom ličkom Srbinu, koji je 1850. poslan iz Carigrada u Bosnu sa zadatkom da pod svaku cijenu provede carske reforme. Bosanska raja dočekala ga je s velikim simpatijama, a Jukić s oduševljenjem. Iz Varcara je pošao preda nj u Banjaluku te se s njim upoznao i sprijateljio. Jukić je čak povjerovao Omer-paši da se želi, uz pomoć Srbije i bana Jelačića, osloboditi od Turaka i postati bosanski kralj, pa ga je, između ostaloga, obavještavao i o kretanju pobunjeničkih trupa i zajedno s Grgom Martićem spjevao njemu u čast spomenutu Slavodobitnicu svijetlom gospodaru Omer-paši. Ostali bosanski fratri, a posebno Martin Nedić, promatrali su taj odnos sa strahom i skepsom. Nedić je čak izjavio kako je Jukić sličan leptirici koja oblijeće oko goruće svijeće dok se ne sažeže. I doista, kad su objavljene Želje i molbe, u kojima između ostaloga stoji da ni pored volje »našeg čestitog cara da se Bosna već jednom uredi, tanzimat uvede i jednakost na sudu kristjanima podieli, ne možemo se nadati nikakvomu napretku i olakšicu očekivati ako bude carigradski ministerij onako u Bosni razređivao unapredak, kao što je dosad«, Omer-paša nije oklijevao, nego je Jukića zauvijek prognao iz Bosne.

Prosvjetitelj, putopisac, geograf i etnograf

U bosanskohercegovačkoj, ali isto tako i hrvatskoj kulturnoj povijesti Ivan fra Frano Jukić zaslužuje posebnu pozornost kao književnik, posebno kao putopisac, kao prosvjetitelj, kao geograf i etnograf, kao skupljač narodnog blaga, kao urednik prvog časopisa u Bosni te kao povjesničar.

Kao književnik u užem smislu Jukić je, osim spomenutih pjesama, još kao bogoslov bio pripremio djelo Pripovesti iliti dogadjaji razni i vele ugodni (o tome je pisao Gaju još 1839), ali to djelo niti je izišlo niti se o njemu išta zna. Nešto više se zna o djelu Plandovanja zabavna, koje je sadržavalo (narodne) pripovijetke, smješice i zagonetke iako ni ono nikad nije bilo objavljeno. U Kolu su međutim objavljene dvije pripovijesti iz toga djela, Carigradski dervišu IV. i Dram jezika u VI. svesku. Osim toga, u Bosanskom prijatelju objavljen je veći broj pripovijesti, među njima i pripovijest Čudotvorni Bošnjak. Iako je riječ o narodnim pripovijestima, ipak je u svima njima jasno raspoznatljiva Jukićeva »obrada«, Jukićev jezik i stil, koji govore o neospornoj njegovoj pripovjedačkoj darovitosti i svojevrsnoj duhovitosti.

Ono međutim što je u Jukićevu opusu umjetnički najvrednije jesu njegovi putopisi. Štoviše, Jukić pripada najvažnijim hrvatskim putopiscima 19. stoljeća. Obično je riječ o kraćim putopisima u kojima se živahno, sugestivno i duhovito opisuju ljudi i krajevi kroz koje putopisac prolazi, ali i razne dogodovštine što ih na putu doživljava. Jukić je u svojim putopisima opisao gotovo cijelu Bosnu, ali i područje između Dubrovnika i Fojnice, ponajprije Hercegovinu, te krajeve i ljude između Sarajeva i Carigrada, kad je samaricom putovao u progonstvo. Specifičnost su njegovih putopisa i relativno brojna etimološka i dijalektološka zapažanja koja se tiču krajeva kroz koje je prolazio (posebnu pozornost posvećuje nazivima pojedinih lokaliteta te osobitostima pojedinih bosanskih govora). Iako je riječ o skromnim i dobrim dijelom sa stručnog stajališta problematičnim prinosima, oni, uz radove koji se odnose na uključivanje bosanskih Hrvata u ilirski književnojezični i pravopisni koncept te neka jezikoslovna zapažanja u djelu Zemljopis i poviestnica Bosne, predstavljaju Jukića kao jednoga od prvih jezikoslovaca amatera u Bosni i Hercegovini (usp. drugi dio ovoga poglavlja odnosno Pranjković 1997: 131-144).

Kad je riječ o Jukiću kao prosvjetitelju, ima se prije svega na umu njegov vrlo uporni i nesebični rad na širenju temeljne pismenosti, posebno na otvaranju pučkih učionica, zatim neumorni rad na propagiranju knjige i osnivanju knjižnica. Tu ide i višekratni njegov uzaludni napor da osnuje kulturno-prosvjetno društvo Kolo bosansko te da u okviru toga društva izdaje godišnju publikaciju (zvala bi se Bosanska pčela odnosno Svjetlogled bosanski) i osnuje knjižnicu. U tim je nastojanjima Jukić bio vrlo uporan, ali nije nažalost imao razumijevanja ni u vlastitoj provinciji. Tvrdoglava njegova upornost vidljiva je i po njegovim pozivima u Kolo bosansko, ali i po brojnim pismima, svome najboljem prijatelju i pomagaču u širenju i popularizaciji knjige fra Boni Perišiću. Kad ga naime fra Bono u jednom pismu uvjerava da od Kola neće biti ništa, on mu odgovara da ono što nije bilo ne može ni propasti te da će dok je ljudi biti i društava učenih.

Neumoran je Jukić bio i u širenju knjige, posebno ilirske, iako je to u njegovo vrijeme bio ne samo naporan i nezahvalan nego i doslovce opasan posao. Turci su naime na razne načine sprečavali širenje knjiga i novina iz susjednih zemalja. Tako je npr. Omer-paša Latas već 1851. izdao naredbu da se onaj tko prima novine iz susjednih zamalja odmah uhiti i okuje, a imanje da mu se »na begluk okrene« (Kecmanović 1963: 162).

Jukić je i jedan od prvih zemljopisaca odnosno etnografa Bosne. I u svojim putopisima, a posebno u djelu Zemljopis i poviestnica Bosne on govori o granicama i veličini pojedinih krajeva, o planinanama i ravnicama, o klimi i uvjetima za razvoj poljodjelstva ili stočarstva. Iznosi također i dragocjene podatke o stanovništvu pojedinih krajeva, o vjeri i narodnosti, o zanimanju, nošnji i običajima, o govornim i drugim specifičnostima. Isto tako, nerijetko su dragocjeni i iscrpni Jukićevi podaci o pojedinim privrednim granama, posebice o onima koje su u Bosni bile razvijene ili su dosta obećavale, kao što su primjerice poljoprivreda, stočarstvo, zanatstvo, trgovina ili rudarstvo.

Širenje ilirske knjige

S obzirom na vrijeme u kojem je živio, posebice s obzirom na ilirski pokret čije je ideje neumorno propagirao te s obzirom na cijeli njegov duhovni svjetonazor, posve je očekivano da se Jukić vrlo intezivno bavio i skupljanjem narodnih umotvorina i starina te da je i druge u svakoj prilici poticao na to. Skupljao je prije svega narodne pjesme, pripovijetke, poslovice i zagonetke i namjeravao ih objaviti kod Gaja pod naslovom Narodne ilirske pjesme. U međuvremenu je međutim ilirsko ime bilo zabranjeno, pa on piše proglas i poziv na pretplatu za knjigu Bosanske narodne pjesme. Ta knjiga nije nažalost objavljena za njegova života, nego godinu dana poslije njegove smrti (tj. 1858), i to u Osijeku pod naslovom Narodne pjesme bosanske i hercegovačke. Uz Jukića se tu kao skupljač pojedinih pjesama navodi i Ljubomir Hercegovac (tj. fra Grgo Martić), a kao izdavač o. Filip Kunić, Kuprešanin (drugo izdanje objavljeno je u Mostaru 1892. godine).

Osim toga, narodne umotvorine objavljivao je Jukić u sva tri sveska časopisa Bosanski prijatelj, i to i pjesme, i pripovijetke, i poslovice, i zagonetke.

Kad je riječ o bosanskim starinama, Jukić je i u prvom i drugom svesku Bosanskog prijatelja pisao i o starom novcu, kamenju, pečatima, posuđu i sl. Takve je stvari i sam skupljao te molio Bosance da ih ne prodaju i/ili poklanjaju strancima, nego da ih prodaju njemu. On će ih kao i stranci, a možda i bolje od njih, platiti gotovinom. Zamjera biskupu fra Augustinu Miletiću što je skupio više stotina grčkih, rimskih i slavenskih novčića i sve to poslao Mađarima, a oni mu za sve to rekli »Hvala«. Spominje također kako je jedan kupreški župnik za dva groša kupio neki prstenski kamenčić, pa ga poklonio bivšem francuskom konzulu, a on ga prodao za pola milijuna franaka. Jukićeva je žarka želja bila tom svojom zbirkom starina postaviti temelje bosanskom muzeju, a ako u tome ne bi uspio, namjeravao ih ustupiti negdje u »slavjanske ruke« kako se njima ne bi trgovalo, nego kako bi služile za opće dobro (Kecmanović 1963: 218).

Prvi bosanski časopis

Za kulturnu povijest Bosne i Hercegovine Jukić je vrlo važan po tome što je bio urednik prvog bosanskog časopisa. Bio je to Bosanski prijatelj, kojega je prvi svezak izišao troškom tiskare Ljudevita Gaja 1850. godine. Građu za prvi svezak Jukić je bio skupio već ranije imajući u vidu osnivanje književnog društva i njegova časopisa. Drugi svezak Bosanskog prijatelja izišao je već iduće (1851) godine, a treći, koji je Jukić u cjelini priredio za tisak, objavili su tek 1861. godine Jukićevi prijatelji (IV. svezak Bosanskog prijatelja objavljen je tek 1870. u Sisku, a uredio ga je Jukićev učenik fra Antun Knežević). Sve tri sveska časopisa Jukić je ispunio uglavnom svojim prilozima, što znači da njegov poziv na suradnju nije naišao na osobit odjek. Kvalitetom ipak Bosanski prijatelj nije zaostajao za prosječnim onodobnim časopisima. U sve tri broja javljaju se iste rubrike, s tim da se najviše prostora posvećuje narodnoj književnosti. Osim već spomenute rubrike Starine bosanske treba svakako upozoriti još na rubriku Domaći ljekar, u kojoj se daju praktične upute o čuvanju zdravlja i liječenju pojedinih bolesti. U tome su Jukiću na pomoći bile brojne franjevačke »likaruše«, koje u prvom svesku časopisa i sam spominje. Od većih Jukićevih radova objavljenih u Bosanskom prijatelju treba svakako spomenuti Zemljodržavopisni pregled turskog carstva u Europi, zatim spis memoarskog karaktera Omer-paša i bosanski Turci te putopis Putovanje iz Sarajeva u Carigrad 1852. godine. I napokon, posebnog su spomena vrijedni i korisni podaci o piscima franjevcima, i to posebno onima koji su pisali bosanicom (tzv. zapadnom ćirilicom), kao što su Matija Divković, Stjepan Matijević, Pavao Posilović, Stipan Margitić, a posebno o onima koji su pisali latinicom, kao što su bili Ivan Bandulavić, Lovro Sitović (Šitović), Marko Dobretić, Filip Lastrić, Vice Vicić, Stjepan Marijanović i dr.

Zemljopis i poviestnica Bosne

Jukić je i jedan od prvih bosanskih povjesničara. S obzirom na mnogobrojne druge aktivnosti i kratak život fascinira njegovo poznavanje izvora, dokumenata i uopće povijesne građe i literature. To posebno dolazi do izražaja u djelu Zemljopis i poviestnica Bosne, ali i u nekim drugim djelima kao što su npr. Zemljopisno-povjestno opisanje Bosne ili Krajina bosanska. Osobito impresionira Jukićevo poznavanje povijesti Bosne koja se prezentira od bana do bana i od kralja do kralja, zatim preko pada Bosne pod Turke 1463. sve do prvih desetljeća 19. stoljeća. O bosanskim krstjanima odnosno bogumilima ili patarenima ima izrazito negativno mišljenje, jer ih smatra otpadnicima od vjere i hereticima. U vezi s njima i s propašću bosanskoga kraljevstva ima u Jukića i puno naivnosti i nagađanja. Tako npr. tvrdi da su upravo bogumili pozvali Turke u Bosnu te da su se nakon dolaska Turaka svi poturčili. Unatoč tome međutim Jukićevi povijesni spisi nisu ni danas bez znanstvene vrijednosti. Priznali su mu to i takvi autoriteti u povijesnoj znanosti kao što je npr. bio Vjekoslav Klaić, koji je smatrao da Jukić zaslužuje pozornost povjesničara već i zato što je bio prvi koji se izdašno poslužio Srpskim spomenicima Pavla Karano-Tvrtkovića.

Romantičarski zanosi

Nije teško zaključiti da je Ivan fra Frano Jukić bio jedan od najzanimljivijih ljudi u cijeloj sedamstoljetnoj, izuzetno bogatoj povijesti franjevačke provincije Bosne Srebrene, ali i jedan od zanimljivijih kulturnih i znanstvenih pregalaca u 19. stoljeća ne samo u Bosni i Hercegovini nego uopće u Hrvata. Bio je to istina i čovjek sklon romantičarskim zanosima, raznovrsnim naivnostima i pretjerivanjima. Bio je primjerice naivan kad je kao mladić pomislio da je sazrelo vrijeme za općebosanski ustanak protiv Turaka, bio je naivan kad se, čini se bez opreza i rezervi, stavio u službu srpske nacionalističke propagande garašaninovskoga tipa smatrajući da će se Bosna najlakše osloboditi od Turaka ako se ugleda u Srbiju i ako dobije njezinu podršku, bio je više nego naivan kad je nasjeo na prepredene manipulacije Omer-paše Latasa, bio je naivan kad je pomislio da će turski car s razumijevanjem primiti »želje i molbe« njegovih krstjana, bio je naivan i u svom romantičarskom bošnjaštvu, tj. u uvjerenju da i katolici i pravolavci i muslimani pripadaju istoj, bosanskoj naciji itd. Jukić se međutim ni u jednom trenutku nije dao pokolebati. Hrabro je nastavljao dalje ulažući svu svoju energiju u dobrobit, prosvjećenje i bolju budućnost naroda koji mu je kao svećeniku i kulturnom djelatniku bio povjeren. U cijeloj povijesti Bosne vrlo je malo ljudi koji su je toliko voljeli i toliko za nju učinili. Uzvraćeno mu nažalost nije bilo. Štoviše, doživio je ono što takvi zanesenjaci u pravilu dožive. Umro je u tuđini, daleko od svoje Bosne, mlad, prognan, usamljen. Pokopan je u zajedničkoj grobnici praveći društvo sirotinji i beskućnicima za koje je i u životu imao puno razumijevanja i o kojima se u okviru svojih mogućnosti uvijek nastojao brinuti. Njegovo je djelo međutim toliko važno, toliko osebujno, a u mnogo čemu toliko prevratničko i prekretničko da će i u budućnosti, i bosanskoj i hrvatskoj, ostati trajan spomen na ovoga nevjerojatno svestranoga, do ganuća samozatajnoga i do boli iskrenoga — fratra u surgunu.

Fra Frano Jukić i hrvatska jezično-pravopisna tradicija u BiH

Četrdesetih godina 19. stoljeća, kad se ilirske ideje počinju širiti i na teritorij Bosne i Hercegovine, bosanski su se franjevci, kad je riječ o nazorima o jeziku i pravopisu, podijelili u tri skupine.

1. U prvoj su skupini bili tzv. kujundžićevci, tj. zagovornici latiničke grafije kakva se među bosanskim franjevcima bila učvrstila nakon reforme (tzv. novog »lipopisanja«) što su je proveli fra Andrija Kujundžić i fra Stjepan Marijanović. Sljedbenici te skupine bili su žestoki protivnici svega ilirskoga: i u grafiji, i u pravopisu, i u ideologiji, i u politici. Glavni je predstavnik te izrazito antiilirske struje bio biskup Rafo Barišić, oko kojega su se okupljali uglavnom fratri konzervativnijih nazora koji su studirali u Italiji (međutim, sami Kujundžić i Marijanović nisu u drugim stvarima, osim u pravopisu, bili Barišićevi istomišljenici). Barišić se bio posve opredijelio za proaustrijsku politiku pa je pristaše ilirizma optuživao i u Beču i u Vatikanu i u Carigradu kao buntovnike, prevratnike i izdajnike. Odatle se razvila i vrlo poznata tzv. Barišićeva afera koja će donijeti velikih problema franjevačkoj redodržavi Bosni Srebrenoj. U toj je aferi biskup Barišić na kraju ipak bio poražen, pa se sklonio u Hercegovinu, gdje je imenovan prvim apostolskim vikarom posebnog vikarijata za Hercegovinu.

2. Posve je suprotstavljena toj bila skupina gajevaca koja je s oduševljenjem prihvaćala sve ilirske ideje. Glavni je predstavnik te skupine bio publicist, putopisac, povjesničar, zemljopisac, prosvjetitelj, skupljač narodnog blaga, osnivač prvog književnog časopisa u Bosni i Hercegovini, neko vrijeme blizak prijatelj Omer-paše Latasa, a kasnije sarajevski i carigradski uznik — Ivan fra Frano Jukić. On je najviše u Bosni i Hercegovini svoga vremena učinio na širenju ilirskih ideja i uvođenju novoga pravopisa.

3. Treću su skupinu činili tzv. bosanski ilirci (ili iliri), koji su doduše prihvaćali ilirske ideje, i to s oduševljenjem, ali su smatrali da ih treba prilagoditi bosanskoj stvarnosti i bosanskoj kulturnopovijesnoj tradiciji. Zato su bili uvjereni da treba zadržati ustaljeni (kujundžićevski) način pisanja i raditi na autohtonom bosanskom književnojezičnom izrazu. Glavni je predstavnik te skupine bio Tolišak fra Martin Nedić, autor romantičnog epa pod naslovom Razgovor koga vile Ilirkinje imadoše u pramalitje godine 1835. i kojega su nerijetko nazivali i prvim ilirom Bosne (usp. poglavlje Fra Rastko Drljić o prvom iliru Bosne te Drljić 1940).

Dakle, četrdesetih je godina među gajevcima u Bosni najaktivniji bio Ivan fra Frano Jukić. On je u više navrata novu ilirsku grafiju i izravno zagovarao u pojedinim svojim djelima. Njegovom je zaslugom, štoviše, 1844. godine i u Dalmaciji tiskana prva knjiga Gajevom grafijom. Bile su to Pisme razlike na poštenje Božje B. D. Marie i sviu svetih što ih je spjevao Jukićev subrat fra Vice Vicić u Fojnici 1785. godine. U Pridgovoru toj knjizi, pisanom kao i cijela knjiga ikavski, Jukić to i izrijekom spominje: »Ljubezni štioče! Ovo je prva knjiga, koja novim ilirskim pravopisom izlazi u Dalmaciji, koga G. Dor. Gaj, godine 1836, u družtvu mlogih učenih književnikah uvede, koga danas većinom upotrebljavaju u Štajerskoj, Kranjskoj, Koruškoj i Ugarskoj; i koji je službeno uveden u sve narodne učionice Kraljevinah: Horvatske i Slavonije; brzo ovog pravopisa razširenje uzrok stoji u važnosti i doslidnosti istog pravopisa« (Sabrana djela I, 102). (...) U Dalmaciji, »koja od 14-18. stolića tolike i take pisavce porodi, da svim Slavjanim mogu za diku, slavu i ponos služiti«, zapaža Jukić »niku nemarnost prama novom pravopisu, oli, kako piše, prisvitli G. Santić, uzgled osobiti za skup oni pametnih ljudih, koji sadašnji dalmatinski pravopis napraviše. Ali imaju se na oltar koristi općene i boljega napridka u književstvu, žrtvovati ovi toliko hvaljeni uzgledi; jerbo ljudi valja da se prilože vrimenu, a ne vrime k' ljudma. Okolovštine književne posve jesu se prominule. Dosad se gledalo na kratki durbin, a sada na dugi valja gledati, to jest priko granicah otačbine naše; i vidi će se da novi pravopis jest jedno sredstvo za umnožati jako književstvo, za ulisti u tišnje porazumljenje s' narodima ne samo srodnimi, dali sa svima izobraženimi Europe, koji uče naš jezik, i s' vrimenom možemo se uzdati, da će dati pomoći našem književstvu« (nav. dj., 103-104).

Iste te 1844. godine piše Jukić u Danici ilirskoj (br. 1) kako se odlučio Vicićeve pjesme izdati »glasoshodnim pravopisom« da bi se učeni Slaveni upoznali »s čistim bosanskim jezikom« i da bi se taj jezik proširio po »ovih kraljevinah, kamo još tako snažno dopro ne bijaše«. Kako međutim u Dalmaciji još nije bilo »pismenah (slovah) za knjige novim pravopisom sastavljene«, dogovorio se Jukić s »knjigotiskarom spljetskim« g. Olivetijem da ih ovaj pribavi iz Venecije s tim da će Jukić tom grafijom tiskati kod njega dva djela.

I u svom članku Knjižestvo ilirsko, objavljenom prvi put također 1844. godine u Podunavci, Jukić dosta prostora posvećuje Ljudevitu Gaju i njegovu pravopisu. Za Gaja kaže da je bio prvi koji »na srijedu stupi i kolo od ilirske sloge i knjižestva zavede« (Knjižestvo ilirsko, Sabrana djela I, 91). Da bi se postigla sloga, valjalo je uvesti pravopis »koji bi na znanju narodnog jezika bio osnovan, to jest narodnome govoru shodan; samo taj pravopis mogo je sve ostale pravopise poplaviti, samo taki mogo se je od učeni primiti, a takov je slavni Gaj svojim zemljacima preporučio, pak je uslišan bio« (nav. mj.)

Širenje ilirske grafije u Bosni

Osim po tome što je uveo pravopis koji su hvalili najveći filolozi onoga vremena Gaj je, po Jukićevu sudu, vrlo zaslužan i po tome što je uveo književni jezik koji je »najshodniji za sve Slavjane od Crnoga do Jadranskoga mora. To je Gaj najbolje znao učiniti, uvedši narječje ono, kojim su pisana djela neumrlog: Držića, Minčetića, Vetranovića, Hektorovića, Čubranovića, Bunića, Mažibradića, Ranjine, Zlatarića, Gundulića, Palmotića, Ivaniševića, Đ orđića, Kačića, Filipovića, Laztrića, Kanižlića, Velikanovića, Tomikovića, Leakovića, Pestalića, Pavića, Paviševića, Janoševića, Papića, Radnića, Došena, Reljkovića, Krmpotića, Katančića i t. d., i kojim se još danas govori u većoj strani Ilirika, u Istriji, Dalmaciji, vojničkoj Hrvatskoj, Ungariji, Banatu i Bačkoj, Bosni, Crnoj Gori, novoj i staroj Srbiji i t. d. Ovo narječje ne samo što je knjižestvom najbogatije, što je najšire, već i s toga preporuke dostojno, što je najblažije i najčistije ostalo, osobito u Bosni; ovo je Gaj primio, i ovo sadašnji ilirski književnici upotrebljavaju« (nav. dj., 92).

U širenju ilirske grafije u samoj Bosni najveću je ulogu imalo Jukićevo djelo Početak pismenstva i Napomena nauka krstjanskoga. Na službu pučkih učionicah u Bosni (Zagreb, 1848) jer je to bio bukvar koji se uskoro posve nametnuo franjevačkom školstvu i potisnuo Marijanovićev kujundžićevskom grafijom pisani Bukvar (1836). U predgovoru tome djelu Jukić napominje da je ono tiskano novom grafijom i izravno upozorava na to u čemu se nova grafija razlikuje od prethodne:

»U ovome izdanju uzet je novi pravopis, od starog samo u slidećih prominah različan:

novo: c, ć, č, dj, g, lj, nj, š, ž.

staro: cz, ch, ç, gj, gh, gl, gn, sh ol sc, x.

Đ (ie) piše se u onih ričih, koje se različno izgovaraju, na priliku: pĐsma, izgovaraj: pisma, ol pesma, ol pjesma, kako hoćeš.

gj, meće se samo u tuđih ričih, na priliku: angjeo; dž, izgovara se malo oštrije, a meće se samo u tuđih ričih ko i prvo, na priliku: džin; tj, meće se misto ć u ričih, koje u korinu imaju t, na priliku: brat, bratja. Dobro pamti i da si zdravo!

U Fojnici 10. ožujka 1848.«

(Sabrana djela I, 94)

Bosančica u povijesti franjevačke knjige u Bosni

U svom članku Književnost bosanska, tiskanom u dva dijela u prvom bosanskom časopisu koji je pod imenom Bosanski prijatelj uređivao, a uglavnom sam i ispisivao, Jukić prilično opširno i znalački govori, između ostaloga, i o bosančici, bosanici ili tzv. zapadnoj ćirilici, njezinoj ulozi u povijesti franjevačke knjige u Bosni te o njezinu odnosu prema srpskoj ćirilici:

»Od stolietja XVI-XIX. ima više rukopisah po bosans. franciskanskim samostanima i parokialskim kućama, buduć da su sve matrikule i protokoli s ćirilicom bosanskom pisani sve do početka ovoga stolietja. Ova bosansko-katolička azbuka — ćirilica — po niešto je različna od one, kojom Serbi pisaše svoje cerkvene knjige, a ta je razlika pervo u liepoti i ravnosti slovah, nisu gerbava, kó što se u drugim preoslavnim knjigama vide Š...Ćdrugo što ovdie neima suvišnih pismenah, samo u najstarijoj knjizi Divkovića i Matijevića na sversi rieči, koja okončaje na pisme suglasno, metje se (Ě) jer tanko, naprotiv pako imadu glasovi ilirski (ć, lj, nj) označeni s (ć, ćl i ćn), koje drugi rukopisi cerkveno-slavjanski neimaju; tretje: oni bezbrojnih titlah iliti siglah neima, osim na sversi suglasnikah miesto (Ě) tan. jer sigla (—) i (w) ot. — Osim toga bosanski rukopisi i kasnie štampane knjige, pisane su čistim ilirskim jezikom. Ćirilica ova bila je upotrebljavana, nesamo od bosanskih katolikah, već i po Dalmacii, Slavonii i Serbii. Tko je i kad je pervi ovom azbukom počeo tiskati — štampati — knjige? još je neizviestno! O njoj pisali su dosad Dobrowsky, Kopitar i najnovije Stojačković. Tiskalo se je najviše u Mletcima, u Rimu i Ternavi, poznate su mi samo dvie knjige! Zato scienim, što je bilo u malo tiskarnicah ovih pismenah, bili su mnogi fratri bos. usilovani knjige i latinskimi pismeni u isto doba tiskati dati. Bosanska književnost od nauka kerštjanskoga i stvarih duhovnih nije se dalje pružala, i kako napomenuh, jedni štampali su latinskim pismenim, a drugi ćirilskim. Za sad navesti ćemo pisaoce, koji su ćirilskom azbukom pisali: a ovi su: Divković, Matijević, Posilović i Margitić« (Književnost bosanska, Sabrana djela II, 49-50).

Kad je riječ o odnosu prema Vuku S. Karadžiću i njegovoj jezičnoj i pravopisnoj reformi, najkraće se može reći da je Jukić bio na njegovoj strani, ali se u nekim pojedinostima ipak razilazio s njime. To je osobito došlo do izražaja u članku Samo za sada iz 1842. godine (Danica ilirska br. 7) u kojem polemizira s Dimitrijem Tirolom, i to najprije zato što je ustvrdio »da prozvane bosanske bukve moraju se pravilnie zvati: Srbskim kirilovskima; jer Bošnjaci su Srbi, i nazivaju se geografičeskiem imenom, tek u tom slučaju, kad su rad naznačiti mĐsto pribivanja svog« (Samo za sada, Sabrana djela I, 85). Jukić odlučno odbacuje tezu da bi Bošnjaci bili Srbi jer su oni »dosad bili ne samo u zemljopisnom smislu, već i u rodoslovnom: pravi Bošnjaci! slavni narod ilirski!« Štoviše, Jukić tome u bilješci dodaje i sljedeće: »Već su dvije godine, od kako se ja bavim među prostim narodom u Bosni, dobro motreći na sva ona, koja se toga naroda tiču; ja sam mnogo i putovo po Bosni; al još nikad tamo ne čuh za srbski narod, niti za srbski jezik!« (nav. dj., 86).

Jukić se također oštro protivi Tirolovu stavu prema kojem Karadžićev pravopis nije za Srbe prihvatljiv ni iz političkih ni iz vjerskih razloga jer da ih »sbližava latinstvu«. Jukić naime smatra da je zbližavanje poželjno te da je protivljenje tome zbližavanju žalosno i sramotno jer se njime braća »razkoljivaju«. Oni koji tako postupaju »miješaju s literaturom religiju; koja u to ne bi morala upliva imati« (nav. dj., 88-89).

U napisu Samo za sada ipak je najzanimljivije to da se Jukić protivi i Karadžiću i Tirolu kad govore o hercegovačkom narječju. »Hvala Bogu — veli on — kad i taj stupanj dostigosmo u filologiji slavjanskoj, da i za hercegovačko narječje znademo, za koje treba i drugi pravopis!? — Hvala na tom srbskim književnikom, kad oni tu tajnu jezikoslovnu pronađoše! Neće li g. Tirol, tu ljubav učiniti, da pokaže razliku među narječjem hercegovačkim, i podnarječjem (sic!) bosanskim, i koja su to pismena Vukovog pravopisanja, koja ne bi mogla služit za ostali ilirski — ol nek je na Tirolovu — za srbski jezik?!« (nav. dj., 87-88). U bilješci nadodaje kako se čudio kad je čak i u Šafauíka pročitao »da imade i narječje hercegovačko u Iliriji? — To je meni stvar nova bila, meni, rekoh, koji već od dvije godine bavim se u Bosni i Hercegovini, i koji sam odrasto s Hercegovci!«. Poziva se i na Matiju Petra Katančića, koga smatra najslavnijim filologom svoga vremena, a koji također »ne znadijaše za to narječje! Ovi svoja djela ovjenča i nakiti narječjem bosanskim, a sad učeni Šafauik u toj stvari Vuka nasljeduje i hercegovačkim narječjem ono podnarječje zove, koje je bosansko, na granici s crnogorskim pomiješano Š...Ć(nav. dj., 87).

Osim što se zalagao za prihvaćanje novoga pravopisa u Bosni i Hercegovini i što je, kao što se vidjelo, o grafijskim i pravopisnim pitanjima raspravljao i u posebnim napisima, Jukić se u brojnim svojim tekstovima bavio i drugim filološkim odnosno jezikoslovnim temama. To posebice vrijedi za ona područja koja bismo mogli pripisati nekoj vrsti znanstvenopopularne etimologije i/ili dijalektologije.

Jukićevi prinosi etimologiji

Najviše prinosa etimologiji ili preciznije tumačenju imena ima u Jukićevim putopisima. Unatoč tome što su njegova etimologiziranja uglavnom pučkoga karaktera i u pravilu nemaju znanstvene vrijednosti, ona su zanimljiva zbog toga što je Jukić u njima pokazao da je dobro poznavao popularnija filološka i povijesna djela i svoga i ranijih vremena koja su se odnosila na Bosnu te zbog toga što su ti etimologijski prinosi uglavnom živo i uvjerljivo prezentirani pa pridonose plastičnosti njegovih opisa i estetskoj vrijednosti njegovih putopisa, a upravo su ti putopisi beletristički najuspjeliji od svega što je Jukić napisao.

Tako se npr. Jukić tumačeći naziv Zahumlje poziva i na Konstantina Porfirogeneta i na Mavra Orbinija i na Matiju Petra Katančića: Zahulmci zovu se od brda Hlum nazvanog; i inače u slavenskom jeziku Zaholmci zovu se i oni, koji za brdom (holmom), kad je brdo poveće, obitavaju (...)

Pitanje je sada da li je istina što Porfirogenit piše, da ona strana zemlje, koju mi danas zovemo Hercegovinom, dobi ime od slavenske riječi Hum ili Holm? — Istina da Hum u slavenskom jeziku Porfirogenitovog vremena mogao je značiti planinu, kako to potvrđuju mnoge po Bosni planine istog imena, i što se i u drugima slavenskim narječjima ta riječ zadržala; no je li se od toga nazvala Hulmija, Zahulmija, Helmija, sumnja je. Mavro Orbin, učeni Slavjanin u početku XVII. stoljeća u svom djelu 'Il Regno degli Slavi', str. 350, piše, da se Zahulmija od Slavjana naziva Zahlivija — che dagli Slavi viene chiamato Zahlivnie, dakle od — za Livna. Zachlumi corrupte pro Zahlivni ab Hlivno alias Clinovo, Bosnae superioris seu Ramae oppido: Zachlumi pogrešno, umjesto Zalivni, od Livno, inače Klinovo, varoši gornje Bosne ili Rame, riječi su Katančića« (Putovanje iz Dubrovnika preko Hercegovine u Fojnicu, Sabrana djela I, 20-21).

Ima naravno Jukićevih tumačenja i/ili etimologiziranja koja su prihvatljiva ili se bar čine vjerojatnima. To npr. vrijedi za tumačenje naziva Kamengrad: »Ja sam se pređe čudio, zašto se ova tvrđava zove Kamengrad, jer i ostale su kamenite! no velika je razlika: druge su kamenom zidane, a ova je, rekao bi, narastla na jednom visokom kamenu (Povratak u Bosnu 1842, Sabrana djela I, 42).

Slično je i s nazivom Vlaški brijeg (naselje između Banjaluke i Vrbanje): »Š...Ćprošavši Vlaški brijeg, koji se tako zove, što na njemu nešto drvene iznutra prazne rišćanske zgrade ima, koju Banjalučani vlaškom crkvom nazivaju, dođemo u Vrbanjicu Š...Ć« (Povratak u Bosnu 1842, Sabrana djela I, 44). (...)

Za Banjaluku je doduše utvrđeno da dolazi prema banova luka (usp. npr. Jonke 1965: 319-320), ali asocijacija na banje (toplice), kojih oko toga grada stvarno ima dosta, nametnula se Jukiću sama od sebe: »Banjaluka, riječ dolazi od banje — toplicah, vrućice, i luke« (Zemljopis i poviestnica Bosne, Sabrana djela I, 216).

Bosna je dobila ime po rijeci Bosni, a ne, kao što su neki tvrdili, od nekakvih Besa ili Bosa: »Bosna je zemlja dobila ime od rijeke Bosne, kao što Rama od Rame, Rascia od Raške, po običaju slavjanskom, kako i na primjer Moravija od rijeke Morave itd. i premda je to sasvim očevidno, ipak mnogi misle i pišu, da joj ime proizlazi od imena naroda Besah ili kako neki kažu Bosah, koji se negda prije došastja Hrvatah i Srbah u ove zemlje, doselili bijahu iz Tracije od Bugarah protjerani« (Zemljopis i poviestnica Bosne, Sabrana djela I, 250-251).

Ima međutim kod Jukića i dosta tumačenja naziva koji su malo ili nimalo vjerojatni. Takav je npr. slučaj s tumačenjem naziva Morlah. Taj naziv potječe naime od grč. mauros = crn i Vlah, ali su za Jukića Morlaci naprosto morski Vlasi: »Još pod bosanskom vladom prelazili su bosanski planištaci u Dalmaciju, kako piše Lucij, i bili su prozvani Morlaci. Naimenovanje ovo dolazi od Morvlaha, to jest: morski vlasi. U Bosni i danas upravo vlasima zovu one ljude, koji po planinama žive, i za građansko odhranjenje ništa ne znaju, i toliko znači koliko barbarus« (Putovanje po Bosni godine 1845, Sabrana djela I, 73).

Za Livno (Hlijevno) kaže se da dolazi od hlijev, ali se ne kaže što bi ta riječ značila: »Lijevno, pravije Hlijevno, od riječi 'hlijev' po svoj prilici dolazi« (Zemljopis i poviestnica Bosne, Sabrana djela I, 199). (...)

Bosanski i hercegovački govori

O osobitostima pojedinih bosanskih i hercegovačkih govora Jukić međutim najopširnije i najkonkretnije govori u djelu Zemljopis i poviestnica Bosne, i to u poglavlju Narodoslovnost i broj stanovnikah: »U Bosni je jedan narod i to slavjanski, koji je u Europi najveći. Bošnjaci su ogranak ovog velikog stabla i spadaju među pleme ilirsko — južnoslavjansko. — Narječje, koje se u Bosni govori, od svih ilirskih najčistije se je sačuvalo, njegovu izvrstitost još davno pripoznali su učeni ljudi. Osobito što se tiče čistog izgovora, glasoudaranja i obilnosti riječih, istina bo, po varošima ima dosta turskih riječih, ol ove većinom iz samog prenavljanja, t. j. pohlepnosti, u govor uzimaju, koje lasno sa ilirskim zamijeniti mogu, n. p. toplice — ilidža; most — ćuprija; ugalj — ćumur; stolac — skemlija; vatralj — ćusegija; verige — sindžir; skorup — kajmak; tronog — sadžak; peć — furuna itd. Premda u cijeloj Bosni pazeći na sprezanje, pregibanje i druge gramatičke forme jesu većinom jednake, to opet neke riječi negdi drugojačije izgovaraju: tako ovi glas 'ie' po Lijevnu, Duvnu, Ljubuškomu, Rami, Skoplju, Fojnici, Travniku i Jajcu izgovaraju kao i — divojka lipo pismu piva; po gornjoj Bosni, oko i preko Drine kao je: djevojka ljepo pjesmu pjeva; po krajini Posavini, visočkoj, tuzlanskoj i kladanjskoj nahiji kao ie — dievojka liepo piesmu pieva. Ne može se pako za općenitu upravu ovo uzeti, buduć da hercegovačkih naselbinah po cijeloj Bosni imade, a tako isto i dalmatinskih, već ovo govorim od starosjediocah; tako isto ne može se obćenito reći, da sljedbenici zapadne crkve i Turci govore 'i', iztočne 'e' ol 'ie'. Glas 'h' najbolje izgovaraju Turci, a hristjani izgovaraju ga riedko ol ga u 'v' prekreću, n. p. muha — muva, marha — marva itd. Hercegovci glas 'd' umekšavaju, ter ga kao talijansko 'ge' izgovaraju. Uz Neretvu neka sela mjesto leđa, međa, pređa, nedjelja, ljubav izgovaraju: leja, meja, preja, nedija, jubav itd. Oko Novog Pazara, zatim takozvani Šokci neki podmukli akcenat imadu na način Bugarah, tako isto i oko Kreševa pa do Doljanah, čuje se ostanak tog akcenta. (...) Čifuti stanuju samo u Sarajevu, Travniku i Novom Pazaru, oni govore španjolski pokvareni jezik. (...)

Bosna jedina je turska država, koja je čista ostala sasvim od turskog jezika, kako po selima tako i po varošima, drugi se jezik osim bosanskog ne govori, najveća turska gospoda samo onda turski govore, kad su kod vezira, pogrešno dakle g. Šafauik meće u svom 'Narodopisnom Zemjevidu' 1840. Turke Osmanlije kod Sarajeva, Travnika, Banjaluke itd. Osmanlija ako koji okući se u Travniku, to ti druge godine već bosanski govori. Oko Mitrovice Turci arnautski ponešto govore« (Zemljopis i poviestnica Bosne, Sabrana djela I, 183-186).

Tezu o turskoj zemlji bez turskoga jezika ponavlja Jukić i u »nadostavku« istoga djela u sastavu kojega je objavljena i slavna Jukićeva peticija sultanu Abdul-Medžidu pod naslovom Želje i molbe kristjanah u Bosni i Hercegovini, koje ponizno prikazuju njegovom carskom veličanstvu sretnovladajućem sultanu Abdul-Medžidu: »Kod nas je turski jezik ne samo kod kristjanah nepoznat već kod istih Turakah, samo po većim varošim po nekoliko Turakah ima, da turski znadu, a manja mjesta, nikad točno ne razumiju carske zapovijedi« (Zemljopis i poviestnica Bosne, Sabrana djela I, 331).

Iz svega rečenoga vidi se da je Jukić četrdesetih godina prošloga stoljeća bio najglasniji i najkompetentniji zagovornik Gajeve reformirane grafije odnosno Gajeva pravopisa u Bosni i Hercegovini, ali isto tako i da je, s obzirom na vrijeme u kojem je živio i na svoju profesiju, bio relativno dobro upućen u suvremeno jezikoslovlje i suvremena (jezično)povijesna istraživanja, da je dobro poznavao osobitosti pojedinih bosanskih i hercegovačkih govora te da je imao prilično dobar uvid u stanje njemu suvremene slavistike, posebice slavenske etimologije. Stoga se Ivan fra Frano Jukić može smatrati jednim od prvih jezikoslovaca amatera na području Bosne i Hercegovine.

Ivo Pranjković