you are always on my mind

...Banjaluko... volim te u sebi, a ne sebe u tebi...

29.01.2006.

Ma što sad ljubav ima s tim

Prijatelju...

moj "otpor" današnjoj bl osobno vidim u tome, što sam (po prvi put) već u zadnjem tromjesečju 2005. godine osjetila da moja bol za bl i žaljenje za sretnim danima što sam ih u njoj provela prije rata, pa time povezana i gorčina nad nepravdom što nas je snašla; sve to polako blijedi nasuprot svemu vrijednome što proživljavam i doživljavam ovih mjeseci, postaje uistinu potpuno nebitno. ovo nisu samo prazne riječi, nadam se da se to može osjetiti.

i da nisam bila toga svjesna, počela sam konačno živjeti. možda sad i sama zvučim patetično kada velim da sam pronašla svoj unutrašnji mir i da to smatram mojom osobnom pobjedom nad fašizmom.

...

priznajem... svih ovih godina nakon progona na tren sam uspijevala zaboraviti bl ili potisnuti svoja (o)sjećanja, koja su me vezivala za moj rodni grad. no, prvi put prošle godine taj osjećaj je bio tako jak i ujedno "oslobađajući", a došao je sasvim nenadano... ustručavam se ovdje priznati, jer principijelna kakva jesam, znam što bi to značilo... kad bih glasno izgovorila, ono što već odavno mislim, morala bih uvidjeti da se mom blogu bliži kraj. a tako mi je prirastao srcu, mada sam ga (simptomatično jel?) baš bila u posljednje vrijeme zapustila... no, možda je upravo njegov nastanak doprinio bržem "zacjeljivanju" mojih "rana"... da ne ulazim previše u psihoanalizu moje malenkosti, i previše sam napisala... jedno (još) moram reći... postala sam svjesna... od sjećanja se ne živi...

(preneseno sa anonimnog foruma)