you are always on my mind

...Banjaluko... volim te u sebi, a ne sebe u tebi...

25.10.2006.

Once upon a midnight dreary...

"zato mi mrak padne na oci kad mi neko napise kako ste svi vi tako fini a mi tako losi.Ili kad mi kaze vi ste srusili djamiju???Koji miiiiiii?Vi ste zatvarali oci kad su nas tjerali?Ko je zatvaro oci?Jest ja sam sa svojih tad 18 god mogao to da sprijecim sve?Pod ja mislim na sve nas generacijski ... (ostatak teksta sadrži vulgarnosti)"

 

Nekoliko misli ponukale su me ovim se riječima večeras posvetiti. Osoba koja ih je ispisala sebe ubraja u vojne dezertere - i ja sam joj voljna vjerovati - istovremeno pitajući jesu li ona il itko iz njene generacije bili u mogućnosti sa svojih 18 godina spriječiti zlo koje se početkom devedesetih nadvilo nad svima nama. 

 

Valjda autor ovih riječi ne shvaća da upravo hrabrim činom ne uzimanja oružja je - i sa samo svojih 18 godina - učinio više nego što sluti, nešto što su mnogi drugi - stariji i iskusniji - mogli također učiniti. Da su se kojom srećom svi odrekli oružja...  No, neki su obukli uniformu jer su sebe pronašli u naciji, u grupi, kad se valjda svih godina svog dotadašnjeg života nisu mogli pronaći u sebi i svome biću. Drugi su se iz koristoljublja latili oružja pa se vraćali Banjaluci s "oslobođenim" videorekorderima, punim hladnjacima, kolima bez registarskih tablica... neki tobože jer su se branili... - digresija mala, neka mi bude dopuštena, nakon svih ovih godina... iskreno rečeno meni nikad nije bilo jasno kako se Banjaluka "branila" obijajući tuđe pragove po Slavoniji... Ma, nebitno.... -  A neki, jer su se jednostavno bojali pokazati malo građanske hrabrosti u gradu koji je sve više ličio na selo... Evo jasnog odgovora tko je zatvarao oči...

 

Al' nekolicina njih nije zatvorila oči, nego se pobunila. Odrekla se ludila, nije se dala zavarati slatkorječivim obećanjima moćnih voždova... I tu ja prihvaćam podjelu na "mi" il "vi", a ne na često mi insinuiranu nacionalnu, jer se u njoj ne mogu niti želim opredjeliti... ne mogu se pronaći u nečemu što sam pukim slučajem postala, nego samo u nečemu na što imam moć sama uticati....

 

Uvijek si velim da nije na meni suditi o izboru što ljudi tih godina činiše, razni razlozi nagnale su pojedince na razne odluke i naveli ih na razne životne pute. Neki ostadoše, neki odoše. Zauvijek.

 

Početkom devedesetih nisam imala izbor, niti je bila moja volja postati prognanica. Valjda ta spoznaja mene smije više tištiti nego zlonamjernike koji zatvorenih očiju čitaju moj blog. No, osim ovog bloga, jedino što mi ostade dopušteno je odluka koga ću od nekadašnjih poznanika il prijatelja - kad navratim u rodni grad il gdje god me put ponese - pozvati na susret...

 

Samo to i ništa više.