Coming home

Prilazeći Savi kod Bosanske Gradiške radosno bi kao djeca uzvikivale: “Evo nas u Bosni!”. Prijelaz preko rijeke nam se od cijelog puta, koji se prostirao nekoliko stotina kilometara, činio najznačajnim i spuštajući se s mosta znali bi uistinu da smo blizu svome domu. Bili smo (već tad) mali bosanski separatisti, pomislio bi zlonamjeran čitatelj.

S dolaskom rata taj je osjećaj nestao. Natpis “Dobro došli u Republiku Srpsku” nije nam mogao izmamiti osmijehe. No, umjesto Bosne razvila se ljubav prema Istri, jer tu nađosmo svoj novi dom.

Jedno veče sreli smo prijatelje mog supruga iz doba studentskih dana, jedan istrijanski par. On se bavio fotografijom i kao veliki filmofil pričao nam o umjetnosti filma, osvrnuvši se na „Lepa sela lepo gore“, hvaleći taj film kao remek-djelo srpske kinematografije. Ističući napose njegovu antiratnu poruku, njegova je cura primjetila kako je u tom filmu prikazan apsurd rata.

Ja samo što se nisam poludila slušajući baljezganja o „bosanskom ratnom loncu“ dvoje Istrijana, koji su početkom devedesetih s prvim pucnjem zdimili iz Zagreba. Meni blizak rođak učestvovao je u snimanju tog filma, što meni nikad nije bila prepreka taj film nazvati običnom srpskom propagandom, jako perfidnom i (očito) uspješnom – priznala bih nedvojbeno! Pokušala sam na miran način objasniti mojim sugovornicima da kao Bosanka taj film uistinu ne doživljavam kao antiratni, a kamo li antisrpski (?!) film. U filmu je prikazano ubojstvo srpske majke od strane bošnjačkih snaga, za razliku od paljenja nekoliko seoskih maketa od strane polupijane, čupave, al’ zato za šegu uvijek raspoložene nam bratije. Gdje oni pronađoše ono „anti“ htjela sam znati.

Nisu to bile prve osobe iz Hrvatske koje su znale pohvaliti taj film, niti posljednje kojima sam rekla da ćemo vidjeti što će reći kad se u beogradskoj “tvornici snova” snimi film naziva „Lepo gori lepi Vukovar“ /ovaj put na celuloidu, op. a./ – o srpsko-hrvatskom „loncu“; gdje svatko “anti” svakoga – koliki će tu tek biti šege i apsurda!

Epilog:
Prošle godine moj se suprug našao u društvu hrvatskih pisaca i novinara i netko od njih spomenu “Lepa sela”. Izgovoriše se riječi divljenja i hvale. Odjednom jedan poznati Sarajlija promrmlja nešto o “lepom Vukovaru” i rasprava se ubrzo završi. Moj suprug se na njegovu opasku od srca nasmijao; poznat mu bijaše taj “bosanski” (anti)argument.

5 thoughts on “Coming home

  1. o apsurdu rata znam samo niciju zemlju … od ovih ostalih tvorevina mi je bilo dosta procitat sadrzaj da odlucim da ih ne gledam. sto dzabe dizat sebi pritisak …

    mislim da je balkanski/juznoslavenski narod cudan … em se hvale medjusobno em se preziru … podsjetimo se evrovizije …

Komentariši