Prelistavajući knjigu “Đavo u gradu” pročitah iznova Ravlićev predgovor…
Nekoliko puta sam od 1999. godine posjećivala Banjaluku… uzaludno sam, kao i ostali Banjalučani koje poznajem, očekivala riječi žaljenja ili barem mrvicu suosjećanja sa prognanima, kojima sam i sama pripadala. Ni bliska rodbina se nije pretrgla izustiti koju riječ utjehe.
Rat je još trajao, kad mi se jedna nekad veoma bliska prijateljica pismom javila iz Banjaluke. Pisala mi o sreći, koja ju je obuzela kad se nakon godina studiranja u Novom Sadu vratila svojoj sobi u roditeljskom domu u Banjaluci. Sve stvarčice njene mladosti bijahu na svome mjestu, kao da je tek jučer krenula u svijet. Vratila se u rodni grad, gdje je namjeravala živjeti i početi raditi. Odgovorila sam joj da se radujem njenoj sreći i dodala da ja više nikad neću biti u mogućnosti osjetiti ozračje vlastitog banjalučkog doma. Na moje iskrene riječi uslijedilo je ozbiljno poučavanje tko se prvi služio vilicom na Balkanu, te savjet da bolje proučim povijest, jer trebam znati istinu. Posljednje pismo, što sam joj ga uputila, završih riječima, da za svojim rodnim Rimom odavno više ne patim. Mnogo godina kasnije mi se javila kratkim pismom, u kojem me se sjećala kao najbolju prijateljicu koju je ikad imala. Dugo sam razmišljala što joj napisati, na kraju njeno pismo ostade bez odgovora. Možda sam joj trebala priznati da nisam prestala pisati žalopojke?!
objavljeno 2005. godine…
Toliko smo zla nanjeli jedni drugima u proteklim ratovima da bi se izvini trebalo izgovarati umjesto dobar dan.
A ne krivi ni svoju prijateljicu. Možda nije bila dovoljno mudra da odoli ratnoj propagandi. Jer upravo je propaganda ta koja od naizgled normalnih ljudi napravi ljude koji podržavaju zločince. U BL sam u vrijeme rata imao priliku (u rijetkim trenucima kad je bilo struje) pratiti i hrvatsku i srpsku televiziju, i mislim da bi od tih dnevnika trebao da se napravi nekakav dokumentarac, da nam služi za nauk.
Gospodjo … pa Vi ste se nekoliko puta i vracali u BL… sta je sa onim Srbima koji u svoje domove u ,npr. Sarajvu nikad nece vise uci…
Poštovani, to što sam bila u Banjaluci nekoliko puta, ne znači da sam više ikad ušla u svoj dom, niti da se moja sudbina može opravdati sarajevskom, a niti bih ja sarajevsku sudbinu nekog Srbina opravdala mojom. Svakom je njegova muka najteža. Ja to poštujem.