Nemam običaj odgovarati na komentare mojih čitatelja, no rado bih se osvrnula na riječi nepoznate Banjalučanke ispisane na priči “Ne pada snijeg da prekrije brijeg…“, jer nije prvi put da mi netko svo zlo što se dogodilo u mom rodnom gradu pokušava objasniti, opravdati zlom drugog nacionalnog predznaka. Rado bih objasnila da po mom skromnom misljenju se zločin zločinom ne pravda, niti se banjalučki obraz može osvjetlati spominjući tamne mrlje drugih bosanskih gradova. Naprotiv, ako usporedimo Ferhadiju u Banjaluci i Sabornu crkvu u Sarajevu odgovor se nameće sam od sbe, svakome tko želi se s istinom suočiti. Suvisno je spomenuti da takve usporedbe nisu nikakva utjeha prognanima, da ne velim da su krajnje neumjesne i govore o sebičnom pomanjkanju empatije prema tuđoj bolnoj sudbini. Što najbolje govori želja da se nečiji nasilan progon proglasi kao šestica na lotu. Ako se meni ne vjeruje, grad je pun srpskih izbjeglica iz Hrvatske, pa nek se njih pita!
Osvjetlati obraz i uzdići se iznad svog zla nije moguće okrivljujući i blatiti druge, nego pogledati istini u oči i krivce poimenice spomenuti i osuditi… Ako nisu Banjalučani krivi za progon ne samo nesrpskog življa iz Banjaluke, a tko je? Marsovci? Svatko nek’ se nosi sa svojim bremenom, a ljudski trag u Banjaluci nije izbrisan, to govori i njegovo postojanje na ovom blogu… ipak očigledno nikad nije dovoljno spomenuti da su neki Banjalučani mržnju zagovarali, neki ju odobravali, neki su prebijali, rušili, otpuštali, tuđe stanove uzimali… neki su starim poznanicima glavu okretali, neki su šutjeli… a neki i danas žive sa svima njima… u toj istoj Banjaluci, otvorenoj za sve koji ju takvu vole…
…
Nisi ti sad ništa bez nas,
“tko Ti je duša, srce, a i glas”?
Pa, kad sve to znaš,
Ne srami se sad’ nas.
… kad se svoj Gospodi daš,
Zadnji ples je valjda naš?!
Moram da dam moj skromni prilog ovom postu. Zivjela sam u Banjaluci u ratnim godinama i moram naglasiti da sam u tom periodu srela i divnih ljudi koji su bili spremni pomoci bez obzira na nacionalnost. Jednu veliku zahvalnost dugujem zeni srpske nacionalnosti koja je bila izbjeglica iz Sarajeva a koja mi je bila velika podrska svih tih godina. Bila je spremna pomoci i novcano i materijalno bez obzira sto ni ona sama nije imala puno. Mislim da su te ratne godine bile pravo vrijeme da saznas ko ti je stvarno prijatelj a ko nije. Zato molim, nikakve globalizacije. Pojedinci trebaju da se kazne, ali ne bacajmo optuzbe na jedan cijeli narod. Nije fer!
Nemoguce je biti realan pored svih stvarii dogadaja koji su se desavali u tom gradu (mom gradu)…Sve trpati u jednu rupu ne trebamo al vecina je bila za(progon)…Najgore je to sto donedavno moji skolski drugovi postase ubice,pljackasi,lopovi a snjima dijelih uzinu na velikom odmoru…Jedan od njih koji je bio puki sirotan koji na ekskurziju nije mogao ici dok se za njega nije skupilo,sada je jedan od bogatijih i faca…Tuznoo je to kad prosetas alejom i ozive sjecanja djetinjstva al kad okrenes na desno glavu sto vidis ? Pohvala za tekst
Sanna
hvala ti za prilog, al ocigledno je da moje rijeci nisi shvatila. Daj si truda, pa jos jednom procitaj tekst. Hvala.
Jedna lasta ne čini proljeće, Sanna. I ja sam poznavao nekoga ko mi je pomogao a bio je druge nacionalnosti. vjerovatno je svako imao nekoga, ali oni su pojedinci o kojima i nije riječ kada govorimo o progonu. Ono što je bilo zvanično, ustaljeno, većinsko to je mjerodavno i to je pokazatelj. A ovi časni pojedinci, neka se pomire da su “izuzetak iz ogavnog pravila”. Nije ni to neka utjeha, ali je ipak časna i jedino vrijedna. Pozdrav za moje banjalučane i banjalučanke.
Iako se ne može kriviti cijeli srpski narod ,mora se reći da su u Banjaluci svi Srbi progon Nesrba osjećali kao osvetu za 1941.godinu .Sramotno je da čak ni danas ni od jednog intelektualca , a pogotovo gradskih rukovodilaca nije se čuo glas žaljenja za ono što se dogodilo bivšim građanima Banjaluke .Mora se istaći da je među prognanim bilo i Srba koji se nisu slagali s politikom ekstremnog srpstva.
žalosno je da ni tzv.”Nezavisne novine ” nisu promovirale knjigu prof.Krstana Maleševića , Srbina , koji se Banjaluku 1992-1995 nazvao koncentracijskim logorom.
nažalost , moramo konačno shvatiti da stare Banjaluke više nema niti će je biti.To je sada ne samo srpski nego i pravoslavni grad ,grad koji ima svoju srpsku slavu itd.
FYI, Saborna crkva u Saraevo kao i mnoge crkve u SA i gradovima u zoni ratnih dejstava nisu srusene jer su bile komandna cvorista ili skladista ARBIH. Znali su da ih Srbi nece gadjati pa su to iskoristili. Sve sto nije bilo u zoni dejstava i nije imalo takticki znacaj je uglavnom ruseno ili devastirano. Toliko o paraleli Ferhadija-Saborna crkva u SA. Nema tu neke civilizovanosti, samo pragmaticnost…
A i zna se da je u ratu vladala diktatura vlasti sa Pala. Oni nikad nisu imali većinsku podršku Banjalučana, i to je na prvim poslijeratnim izborima i pokazano. Mnogo ljudi je prognano i zaista žalim zbog toga. Kao neko ko se 1991 upisao u OŠ “Braće Pavlić”, vjerovatno nisam ništa ni mogao da uradim, ali moji roditelji su pomagali koliko su mogli. Sad je većina vas našla svoju sreću negdje drugdje i stekla dovoljno korjena da ne može da se vrati. Znam kako to ide, jer i sam imam mnogo prognanih u familiji (mnogi sad žive u BL). Učvrstiš se, nadješ novu porodicu, posao, nove prijatelje. A žal za starim gradom se pretvori u žalom za mladošću, pa bi kao želio da se vratiš, ali ne možeš, jer to nije to, jer se slika tvog predratnog mjesta življenja ne poklapa sa onom slikom iz sjećanja. Ali nije se samo grad promjenio. I ti si se promjenila, kao što se i svi mjenjamo. Više nisi ona osoba koja si bila 1991.