“zato mi mrak padne na oci kad mi neko napise kako ste svi vi tako fini a mi tako losi.Ili kad mi kaze vi ste srusili djamiju???Koji miiiiiii?Vi ste zatvarali oci kad su nas tjerali?Ko je zatvaro oci?Jest ja sam sa svojih tad 18 god mogao to da sprijecim sve?Pod ja mislim na sve nas generacijski … (ostatak teksta sadrži vulgarnosti)”
Nekoliko misli ponukale su me ovim se riječima večeras posvetiti. Osoba koja ih je ispisala sebe ubraja u vojne dezertere – i ja sam joj voljna vjerovati – istovremeno pitajući jesu li ona il itko iz njene generacije bili u mogućnosti sa svojih 18 godina spriječiti zlo koje se početkom devedesetih nadvilo nad svima nama.
Valjda autor ovih riječi ne shvaća da upravo hrabrim činom ne uzimanja oružja je – i sa samo svojih 18 godina – učinio više nego što sluti, nešto što su mnogi drugi – stariji i iskusniji – mogli također učiniti. Da su se kojom srećom svi odrekli oružja… No, neki su obukli uniformu jer su sebe pronašli u naciji, u grupi, kad se valjda svih godina svog dotadašnjeg života nisu mogli pronaći u sebi i svome biću. Drugi su se iz koristoljublja latili oružja pa se vraćali Banjaluci s “oslobođenim” videorekorderima, punim hladnjacima, kolima bez registarskih tablica… neki tobože jer su se branili… – digresija mala, neka mi bude dopuštena, nakon svih ovih godina… iskreno rečeno meni nikad nije bilo jasno kako se Banjaluka “branila” obijajući tuđe pragove po Slavoniji… Ma, nebitno…. – A neki, jer su se jednostavno bojali pokazati malo građanske hrabrosti u gradu koji je sve više ličio na selo… Evo jasnog odgovora tko je zatvarao oči…
Al’ nekolicina njih nije zatvorila oči, nego se pobunila. Odrekla se ludila, nije se dala zavarati slatkorječivim obećanjima moćnih voždova… I tu ja prihvaćam podjelu na “mi” il “vi”, a ne na često mi insinuiranu nacionalnu, jer se u njoj ne mogu niti želim opredjeliti… ne mogu se pronaći u nečemu što sam pukim slučajem postala, nego samo u nečemu na što imam moć sama uticati….
Uvijek si velim da nije na meni suditi o izboru što ljudi tih godina činiše, razni razlozi nagnale su pojedince na razne odluke i naveli ih na razne životne pute. Neki ostadoše, neki odoše. Zauvijek.
Početkom devedesetih nisam imala izbor, niti je bila moja volja postati prognanica. Valjda ta spoznaja mene smije više tištiti nego zlonamjernike koji zatvorenih očiju čitaju moj blog. No, osim ovog bloga, jedino što mi ostade dopušteno je odluka koga ću od nekadašnjih poznanika il prijatelja – kad navratim u rodni grad il gdje god me put ponese – pozvati na susret…
Samo to i ništa više.
Za sva zla koja su nama učinjena ne smijemo kriviti cijeli narod , u svakom narodu ima dobrih ljudi ,ali i kukolja.Razumijem mladog čovjeka što je nezadovoljan općim napadom na sve Srbe , molim ga da taj svoj tekst objavi i u Nezavisnim novinama , bar neka to učini on , kada toliki intelektualci to niada nisu učinili pa ni gradonačelnik koji stalno trubi o evropskoj Banjaluci.Neka pročita knjigu Krstana Maleševića ” Ljudski trag ” i neka se od njega nauči kako razmišljaju i djeluju pošteniSrbi.
I ja sam napustio Banja Luku ´91… Danas govorim srpsko-hrvatski a mnogi govore novo srpski ili hrvatski iako su prvih 18-ak i vise godina ucili jedan jezik…Ni ja nisam mogao da mrzim druge… Sad mi je zao sto iz jenog vjekom porobljvanog naroda nastade najgori na Balkanu zahvaljujuci losem politickom vodsvu. Gospodi pomiluj…
Ja nisam napustila Banja Luku … i ne vjeruje da cu ikada… bila sam dijete kada je rat trajao i nista mi nije bilo jasno … Bogu hvala svi smo imali pravo izbora u tim danima… mnoge moje komsije hrvati i muslimani nisu otisli i niko ih nije ni dirao … i danas su tu … i piju kahvu u basci… i idu u djamije i katedrale… Oni koji su otisli jednostavno nisu imali hrabrosti da ostanu … uredu … plasili ste se necega… ali otisli ste svojevoljno, bar iz Banja Luke, i sada sijete mrznju i govorite protiv svega sto je Srpsko… nismo svi isti … i kod vas ima gamadi… koji su bili zeljni krvi… PRIZNAJTE!!!!!!!!!!!
Dakle, sad i s tim komentarom, dijete, u biti otkrivas najdublju sustinu problema. Niko tebe za nista ne krivi, jer ko sto si si sama rekla, bila si djete. No, krivnja lezi na onom i onima, koji su te naucili da smo svi otisli svojevoljno.
Izbor, kazes,…djete, ne znam sta vas danas uce u skoli ali izbor izmedju zivota i smrti nije izbor. “Plasili se necega” – draga, moju majku i oca su nase komsije rukama i nogama izudarali u sred vlastitog stana i slijedeceg jutra, zajedno sa ogromnom masom pokupili u organizirani izgon. Izdrzali su sve do tada i dalje nije islo.
Tvoje komsije su najverovatnije imali ili zastitu ili puno srece.
Najcveci zlocin poslije onih krvavih je upravo taj sto ti niko ni ne pokusava reci sta se u stvari desilo. Mi dijete nismo otisli svojom voljom.
Ne brini mala(gornji post)- ne moras sa mnom vise dijeliti grad – ja sam zauvijek otisao. Nisam odgajan da mrzim i da se svetim – nemam takav mozdani sklop, ali bilo bi krajnje neodgovorno (u najmanju ruku) da sjecanja na te dane uzasa i iz toga naucene lekcije ikada padnu u zaborav i zato postoji ovaj blog.