Kako vrijeme izmiče, Banjaluku sve više posjećujem zbog njenih mrtvih, nego živih građana. Ne optužujem, niti sam jalna, nit gorčina iz mene zbori, samo primjećujem da vrijeme nesputano leti.
Na grobljima kao da je vrijeme stalo, i kao da je neki od predratnih Dana mrtvih što sam znala upaljenom svijećom u sutonu dočekati. A kako godine prolaze sve više svijeća palim, sve manje Banjalučana poznajem. Jedna za jednom nit koja me još veže za rodni grad se prekida il me rodnom gradu još više steže. Jer tko će u sutonu zapaliti svijeću?
Sta da kazem,nego samo da pozdravim 🙂
Xtra blog ! BL 4EVER!!!!
otkad te nema, hajde bolan pisi nam nesto 🙂
necu nikada prezaliti sto nisam odrastao u svom rodnom gradu…otrovase ga dusmani
Zamislite bezobrazluka ,na župnoj crkvi u Banjaluci nalazi se zakucana plava tablica na kojoj piše: Srpska , broj 25 ,sigurno, neka se zna da to nije više ulica fra Grge Martića i da je katolička crkva u srpskoj ulici.