Posjetih danas kratko međunarodnu konferenciju o utvrđivanju istine o ratnim zločinima i sukobima, organiziranu od strane Dokumente, Centra za suočavanje s prošlošću.
Jedan od posjetitelja konferencije bio je i književnik i povjesničar Danijel Ivin, poznat po tome što je nasilje i deložaciju hrvatskih građana velikom većinom srpskog podrijetla, pokušavao spriječiti i na način da je osobno s svojim istomišljenicima zaštitnički stajao uz preplašene stanare, a nasuprot podivljaloj i pijanoj vojnoj bagri.
Na jednom predavanju naslovljenom “Umjetničko izražavanje u kazivanju istine” susretoše se dva različita mišljenja o tome kolika je krivica tj. odgovornost onoga koji je šutio u ratu. Lako je osuditi počinjena djela, lako se zgroziti nad govorom mržnje…. No, može li netko biti proglašen krivim, jer nije htio imenovati zlo koje je bilo sveprisutno tih godina rata? Jer nije spriječio zlo koje se svakodnevno događalo njegovim sugrađanima… Može li biti odgovoran onaj, koji nije činio zlodjela, niti ih podržavao, nego ih je šuteći promatrao?
Vrlo zanimljiva i osjetljiva tema,posebno kada se odnosi na Banja Luku.Iz moga iskustva mogu navesti slijedeće:
– banjalučki tzv.intelektualci su izraziti krivci jer su se pravili da ništa ne vide i ne čuju.Takvi su ljudi moralani krivci. ALI Ovdje mogu razumjete mnoge koji su iz straha šutjeli ,iako im je bilo teško bar dići tel.slušalicu pa neku utješnu riječ reći. Duboko sam ubijeđen da su svi Srbi-Banjalučani ,bez obzira na obrazovanje ,pa čak i oni rijetki koji su bili spremni pomoći svojim prijateljima Nesrbima,u duši smatrali da je ovaj pogrom Bošnjaka i Hrvata ustvari osveta za 1941. godinu.
Jedni su smjeli a nisu htjeli, medjutim, oni drugi su htjeli a nisu smjeli.
Ako nisu smjeli ‘92 zasto sute evo vec 16-ta godina.Protjeranim banjalucanima je sudjeno da pate za Banja Lukom,a oni koji su ostali tj.podrazali zlikovce sudjeno je da ispastaju.
Jebote, jeste li vi normalni? Dok ti vojna policija dolazi na vrata i odvodi te na front, u prodavnicama nema hrane, a niti imaš para da je kupiš, pa moraš gradske parkove i zelene površine oko zgrada pretvarati u bašte… Struje nema po mjesec dana, pa dodje na nekoliko sati… Osjećaš konstantnu opasnost.
To je kao da kritikujete građane Sarajeva što su dozvolili protjerivanje srba…
I vi zaista mislite da u ovakvim okolnostima postoje uslovi za organizovane građanske proteste protiv istjerivanja nesrba. Da smo imali priliku da išta kažemo… Kome?
I da, građani banjaluke su pomagali građanima druge nacionalnosti da odu. Moja mama je našoj komšinici dala 500 maraka što su tad bile ogromne pare, i preko nekih veza sredila da joj muža ne uhapse kao dezertera na izlazu iz zemlje. Pomagali su zato jer su vidjeli da je i nama srbima teško u ratnoj BL, a znali su da je drugima i mnogo gore, a da će im tamo negdje život biti mirniji. I šta sad, moja mama je direktno podstrekivala protjerivanja?!? Zar je trebalo da ih nagovore da ostanu u toj ratnoj stihiji i sutra da gladuju sa nama, ili ih neki poludeli srbin kome su upravo nekoga ubili ubije. Kamo sreće da smo svi otišli tada.
A vi, ako hoćete da se vratite, vratite se više! Ja bih prvi volio da vidim banjaluku kao multinacionalni i multikulturalni grad. Ne možete očekivati da ga mi srbi načinimo takvim preko noći, pa da se sledećeg dana vratite u multinacionalnu Banjaluku.
Mislim da je catch da nemate pravu želju da se vratite, već više kao žalite za svojom BL mladošću, ali ste se suviše navikli na pogodnosti života tamo negdje. Sjećate se 80 kad se ovdje neuporedivo bolje živjelo, pa ste i to u svojim mislima preuveličali i idealizovali, pa i kad se vratite, to više nije ta Banja Luka kakvu je pamtite.
Smetaju vam novopridošli stanovnici Banjaluke, koji su i sami izbjegli iz svojih domova. Šta treba, da počnemo istjerivanje izbjeglica iz grada?
P.S. Još jedan prilog mojoj tezi da se zapravo ne želite vratiti je i činjenica da se ni srbi koji su za vrijeme rata izbjegli iz BL ne vraćaju.
Nemanja,
drago mi je da si se javio, no dozvoli da svatko ima svoje mišljenje, a ja ću ti rado objasniti moje. Meni osobno ne smetaju pridošlice tj. izbjeglice, i to uglavnom oni koji su također protjerani iz svojih domova, u najvećem broju u toku Oluje. Iz prostog razloga što nas ne samo dijeli ista prognanička sudbina (osim što mi nismo postavljali balvane niti pozivali na pobunu), nego što su ti ljudi došli u BL onda kad nas više ionako nije bilo u njoj.
Drugo, svi koji su živjeli u BL početkom devedesetih znaju dobro na koji način je većina (da ne velim velika većina) Srba dočekala pobjedu SDS-a, buđenje srpskog nacionalizma, kako su se u parku Mladen Stojanović vijorile zastave, počele oblačiti uniforme, kako se išlo obijati tuđe kuće, kako su kamioni puni plijena se vraćali iz Slavonije (toliko o patriotizmu), što i kako su samoprozvani lider srpskog naroda govorili na trgu Edvarda Kardelja i kako je narod pljeskao. Naravno, nisu svi, i to nitko ovdje nikad nije ni tvrdio, ponajprije ja… al većina jeste.. il da budem preciznija… previše njih jeste. I to je nepobitna činjenica koja… ako mi vjeruješ, više tišti mene, nego što će ikad tebe.
O tome što se događalo u Sarajevu – o tome nek’ raspravljaju Sarajlije koji su pod opsadom i granatama živjeli četiri godine. To što se događalo u Sarajevu za mene nije nikakva utjeha, a kamo li opravdanje. Zločin se zločinom ne pravda.
Ne želim govoriti o tvojoj majci, jer ženu ne poznam. Al’ da, smatram da su svi trebali više raditi na tome da se istjerivanja ne događaju, nego da pomažu ljudima u bijegu, koliko je god to tih godina rata bilo također bitno. Jer vidiš… vremenom ispada da nitko nije glasao za SDS, da nitko nije stavio šajkaču na glavu, da nitko nije počeo govoriti o “ustašama koji kolju malu djecu” i nahuškavao narod protiv naroda, da nitko nije upadao u tuđe stanove i prijetio ljudima da se sele. Na kraju ispade da su ti ljudi sami istjerani iz svog rodnog grada, da se Ferhadija sama srušila.. valjda od srama ?! Kako to, Nemanja?
Zašto se ne vraćamo? Jedan od mojih razloga je recimo da ne želim živjeti u gradu gdje je dovoljna jedna pobjeda Srbije nad BiH u fudbalu, pa da ulicama grada čujem hordu mladića kako viče “Ubij Turčina” (a “Turčina” nikad i ne vidješe), da slavim praznik il slavu (sad je i to moderno) entiteta koji je nastao na progonu mojih sugrađana, prijatelja, rodbine i najbližih. Meni je to previše bolno. Kao i činjenica da nitko, ama baš nitko iz te Banjaluke meni nikad nije rekao da mu je žao i teško što sam morala otići iz rodnog grada.
To je moj stav, moji osjećaji… da, subjektivni su, imam prava na njih. To je jedino što mi je ostalo. Kao i svim ostalim prognanicima. Dozvoli nam barem to.
Hvala na zanimanju za moj blog.
Pozdrav
Banjalučanka
Hvala na odgovoru. Istina je da je velika većina srba podržavala SDS, i da su u toj poludeloj postkomunističkoj političkoj sceni nacionalističke stranke našle vrlo plodno tlo. Ali ipak, teško možeš povući jednakost izmedju podržavanja nacionalističkih stranaka kojih je bilo u svim postkomunističkim zemljama i podržavanja svega onog što se desilo kasnije. Isti ti ljudi koji su 91. podrzali SDS su 92. pozivani u vojsku, patile od nestašica struje i namirnica tj. i sami su bili žrtva svog glasa. Jesu odgovorni, ali nisu i direktno krivi.
Takodje, sramim se sugrađana koji su podrđali ili još uvijek podrđavaju rušenje Ferhadije, Arnaudije i ostalih džamija. Ferhadija je ipak srušena u po noći, dok je vladao policijski čas, tako da nije bilo svjedoka, i tada je bila zvanična priča da su je srušili nepoznati počinioci, i čak su policajci ko fol nešto istraživali. Drugim riječima, ni tad to nije podržavala većina banjalučana, te im se istina nije smjela saopštiti. Znači, iako odobreno od strane vrha vlasti RS, ne može se reći da su je Banjalučani srušili ili tako nešto. 2 mjeseca pre rušenja, ispred te dzamije, neki srpski vojnici su pokušali da ubiju muftiju u penziji hadži- hafiza Mehmeda ef. Zahirovica, ali ga je spasila grupa takođe naoružanih Banjalučana.
Sarajevo nisam pomenuo u kontekstu poređenja sa banjalučanima, jer je jasno da je njima bilo mnogo teže. Pomenuo sam to jer sam htio napomenuti da ne branim srbe iz BL, jer su srbi, već zato, što kao i sarajlije u ratu nisu imali uslova da spreše protjerivanje nesrba (a sarajlije Srba) od onih divljaka koji su ih protjerivali.
Razne neonacističke grupe imaš u cijeloj Evropi, a tuga je naša što su se na ex-sfrj prostoru takve grupe spojile sa navijačkim, pa više niko normalan ne ide na stadione. Negdje su “turci” meta, a drugdje “četnici”, “ustaše”, crnci, kinezi, arapi, pederi…
Meni je iskreno žao i teško zbog svega što vam se desilo. Još više žalim zbog genocida u srebrenici i drugih užasnih zločina počinjenih u ime mog naroda. Predsjednik Srbije Boris Tadić je otišao na 10. godišnjicu u Srebrenicu da se pokloni žrtvama. Taj isti predsjednik se i na HRT izvinuo hrvatima za sve zločine počinjene od strane “pripadnika srba”(valjda je zbog svojih birača ovako birao riječi). On je ove godine izabran za drugi predsjednički mandat, što na neki način pokazuje da narod podržava njegovo izvinjenje. Ne sporim da možda i ovo nije dovoljno izvinjenja, ali ne želim da se ovo pretvori u neki vječan osjećaj krivice moga naroda prema tvom narodu. Ne želim da dobijemo još jedan slučaj Njemačka-Izrael gdje Njemačka ni danas ne smije ni jednom rječju da osudi politiku Izraela prema Palestini, a da ne dobije kontranapad u vidu optužbi za cinizam zbog Holokausta.
I naravno da imaš pravo na stav, na osjećaje, na slobodu mišljenja. Zato bi i volio da se vratiš u BL, naravno, ako to još uvijek želiš, jer bi svojom individualnošću obogatila grad. Ni sam ne bih mogao živjeti u BL, ako bih imao osjećaj da je ovaj grad otvoren samo prema srbima.
Prvo sam čovjek, pa tek onda Srbin. Moj heroj iz rata nije Ratko Mladić, već Srđan Aleksić.
Znam da sam dosadan više, ali evo obećavam da neću više pisati, ionako ne pišeš više blog :(. Šteta što sam blog tek sad otkrio.
Nego, evo nečeg što sam našao na netu, trežeći članke o rušenju ferhadije, a možda bi moglo biti zanimljivo.
Džamija je minirana 7. Maja 1993. godine. Slijedeći odlomak ” Svjetskog spomenika više nema” je iz knjige prof. Mehmeda Selmana [18], zamjenika direktora osnovne škole ”Kasim Hadžic” koju sam pohađao od 1966- 74.
“Te noći čuo se jak pucanj, tako snažan kao da je eksplodirao magacin municije. Međutim pomenute noći dignuta je u zrak poznata džamija Ferhadija, kao i džamija Arnaudija. Te dvije ljepotice, ukras Banjaluke, nestale su sa lica zemlje, ostale su samo ruševine. Sutradan se rano uputih da vidim šta je bilo… U gradu stojim pred porušenom džamijom Ferhadijom i posmatram strašan vandalski čin srpsko- četnickog orgijanja. U jednom momentu zapazih još nekoliko ljudi koji posmatraju taj prizor. Jedni su odmahivali glavom, dok su drugi u sebi prosto razgovarali, čudili se tom gnusnom zločinu rušenja bogomolja.
U tom momentu, blizu mene, stade jedan pokrupan čovjek, gorštackog izgleda, vjerovatno sa obližnjih banjaluckih brda, možda čak i sa Manjace. Postaja malo, pa uglas poče govoriti: ” O ljudi, braćo, šta to bi sa našom Feradijom? Pa zar im je i ona smetala? Šta ću ja sada, kada dođem u Banjaluku, ja najprije dođem kod Feradije, pa tek onda znam da sam došao nasred čaršije. Taj čovjek zaćuta i nastavi put prema centru grada. Taj protest prisutni su nijemo slušali i posmatrali tog nepoznatog covjeka. Jedan broj Banjalucana, uz veliki oprez, prilazio je toj srušenoj bogomolji, uzimajući manje komade kamena, želeći da imaju uspomenu od ljepotice, banjalucke džamije Ferhadije.”
dobro vece iz Zagreba. Ima istine u svim ovim postovima, a i u onima postera Nemanje. Zlo je bilo veliko. Znam da su i u Zagrebu pocetkom rata osjecanja vecine ljudi priklanjala nacionalizmu u smislu ‘mi i oni’ ‘oni su krivi za ovaj rat’. No kako vrijeme ide sve vise je ljudi svjesno da treba gledati sire, sagledati zasto se covjek ponasa tako kao se ponasa. Kada je rat svatko se plasi, i ja sam se plasio, tesko je izigravati heroja i pomagati drugima, lakse je ici ‘niz vodu’. To nije slavno ali je razumljivo. Toplo se nadam da ce u Banjaluci polako, malo pomalo doci do normalizacije svih triju ispacenih strana, jer ce svi uvidjeti da je najbolje zivjeti u ZAJEDNISTVU. To nakon mnogih slusanja razgovora i misljenja ljudi raznih vjeroispovijesti vjerujem. Imam jedno pitanje za autoricu bloga, posto je mijesanog srpsko-hrvatskog porijekla. Da li zna sta je bilo sa takodjer mjesovitom porodicom Gamber iz ulice Djede Kecmanovica. Hvala